Maja Halapir
I.
Priznajem, nikada nisam voljela njegovu majku. Na početku me ispunjavala jezom, poslije gađenjem. Onako krupna, sa salom koje se zibalo na sve strane, podsjećala me na pljesnivu spužvu otežalu od silne vode. Glas joj je bio kreštav, uvijek za pola oktave previsok, a najgori su bili izljevi histeričnog smijeha u koji bi bez ikakvog upozorenja zapadala. Tad bi se i njene ogromne dojke tresle zajedno s njome, a meni se činilo da se preobrazuje u neku od vodoriga koje su vrebale s naše katedrale. A on…on je slušao taj demonski glas još u utrobi. Njemu su te mlohave dojke bile mekani dušek. Njoj bi dolazio uplakan kad bi razderao koljena u igri.
Sada smo ostale samo nas dvije. Poput stražara stalno držimo jedna drugu na oku da nam ne promakne neki krivi potez. Poput lešinara kružimo čekajući znak slabosti. One druge.
Neki dan sam imala priliku i propustila sam ju. Stara se dočepala komada hrastove kore što je u ovim gladnim danima bila sretna okolnost. Olujni vjetar lomio je suhe grane. Svojim gegavim hodom, zamotana u slojeve crne tkanine, polako je ispuzala iz naše straćare te pokupila par kora. Snajperisti su mirovali. Pomislila sam, ako su ju i primijetili, ne žele trošiti metak na staru babu. Druga misao, dok sam gledala kako vjetar divlja, bila je hoću li imati sreće da joj neka od grana smrska lubanju. Ipak, moram priznati da sam i ja taj dan objedovala hrastovinu. Sjedile smo tako u polumraku kuhinje s ružnim tamnožutim pločicama koje sam od prvog dana mrzila, a ona je srkala juhu od kore. Gledala sam kako uvlači tekućinu između rupa na prednjim zubima, podjednako žutim kao i pločice, te kako joj jedna kapljica klizi niz bradu pa se, kao na brani, zadržava na debeloj, tamnoj dlaci. Kad je završila svoj obred životinjskog srkanja i mljackanja, moj želudac se oglasi izdajničkim zvukovima. Bila sam gladna kao i svi stanovnici geta. Opsada je trajala već peti mjesec i više nitko nije imao nikakvih zaliha. Hranili smo se plodovima s kakvog stabla, samoniklim biljkama, korom, kukcima, a neki navodno psima, mačkama i glodavcima. Polako sam primicala ruku loncu s ostacima juhe, čitavo vrijeme ju motreći. Preduhitrila me i svojom ručerdom zgrabila lonac.
„Noge prvo!“ naredila je. Stisnutih očiju, da smanjim nagon na povraćanje, masirala sam njena velika stopala. Ličila su na hrastovu koru koju je netom skuhala. Gruba i debela koža, s kvrgama na prstima, i odurnim rožnatim zadebljanjima što su nekoć bili nokti. Patila je od artritisa pa je moje povremene, iznuđene masaže, popratila roktajima zadovoljstva. Naposljetku sam ulila mlaku tekućinu u sebe uvjeravajući se da me zasitila te se sklupčala na ležaju pokušavajući zaspati. San je donosio spas. Spas od gladi i očaja. Ležaj me dočekao poznatim, ustajalim mirisom i s iznenađenjem pomislim koliko malo je potrebno da se odviknemo od svega što smo nekad smatrali neophodnim za život. Poput pranja posteljine i rublja, redovnih obroka, izlaska iz kuće. A on? Kad mu je šrapnel granate prosvirao plućnu maramicu, je li već bio prihvatio novu svakodnevicu? Čučeći u rovu, blatnjav i mokar od zemlje koja se neprestano urušavala, što ga je sprječavalo da si sam ne prosvira prsa? Pomisao na nas dvije, dim cigarete koju je dijelio s još trojicom, ili kratki trenuci sna? Voljela bih znati koliko je oguglao na užase rata. Pričala mi je Danka, prije, dok se još moglo kretati po getu, o Stjecištu. Bio je tamo i njen čovjek, pa kad se ranjen uspio vratiti, štošta je saznala kroz njegove noćne halucinacije. Za fuk, dobiješ kutiju cigareta. To je bilo najvrednije. Još su tražene bile i čizme, konzerve hrane i alkohol u bilo kojem obliku. I vata ili gaza koju su trpali u uši kako bubnjići ne bi pukli kad krene granatiranje.
Bio je to dobar dan, dan u kojem smo obje jele hrastovu juhu. No otad nema ničega, i jedva da sam se pridigla iz kreveta. Više inicijative je pokazala stara pa je dvaput dnevno pomolila nosinu napolje u potrazi za nekom mrtvom pticom ili otpadom koji je možebitno vjetar donio. Valjda joj je njeno salo osiguravalo još ponešto energije. Ja sam, za razliku od nje, bila suha i koščata. Tako me ponekad i zvala: ona suha, ili ona jalova. Tvrdila je da mi je samo jezičina prevelika, sve ostalo mi je u njezinim očima bilo manjkavo. A moj čovjek bi se s guštom zahihotao na njezine dosjetke o meni. Uvijek sam mogla nešto krivo napraviti što bi ih izazvalo i urotilo protiv mene. S vremenom to je postao način na koji smo živjeli. Život u trokutu. Stara je smišljala nove spačke, moj jezik je bio moje osvetničko oružje, a zatim bi on pokušao ubiti boga u meni dok ona navija. Zavoljela sam slani okus krvi. Ne sjećam se prevelike boli, više zadovoljstva kad mu pljunem u lice, a stara zavrišti u šoku.
Mislim da je ovo kraj jer se ne mogu sjetiti kad smo zadnji puta jele. Postoji, naravno, još jedna mogućnost kako nabaviti hranu, ali onda bih morala ustati i othodati do izlaza iz geta. Nemam snage za išta. Zaspat ću i to će biti kraj ovog usranog života.
II.
Otvaram oči, ne znam gdje sam i što se događa, trese me nečija ruka, oči mi gledaju u goleme ispuhane balone što su nekoć bile dojke. Stara me proklinje i ne prestaje tresti. S mukom se pridižem, crnilo pred očima bar malo mi sakriva pogled na njenu grotesknu figuru.
„Odi se kurvat!“ viče mi. „Odi, donesi hranu! Bar jednom da imamo koristi od tebe! Napolje, marš!“
Polako shvaćam da je u pravu. Shvaćam zašto si nitko u rovu nije prosvirao mozak. Programirani smo da trajemo što dulje, bez obzira na kaljužu u kojoj živimo. I krećem. Najprije do ormara gdje izvlačim haljinu. Presvlačenje je još naporniji zadatak, ali nekako uspijevam. Vani moram zastati i prekriti oči. Sunce je prejako za moje oči koje su se navikle na polutamu podruma. Škiljim i krećem. Dobar je osjećaj udisati svjež zrak. I po prvi put pomislim na snajpere te poželim da me puste da što duže udišem. Ulica se nije puno promijenila, osim trave koja je podivljala, prozora zakucanih daskama te činjenice da nikoga nema vani. Toliko me zaokupila ulica i to što čujem pjev ptica, da gotovo nisam ni primijetila da sam se odjednom našla pred žicom i rampom. Netko, vojnik valjda, nešto viče. Ne znam što, ni na kojem jeziku. Čekam metak, ili možda rafal, i shvatim da ne osjećam strah. Ne osjećam ništa. Baš ništa. Sada je vojnik ispred mene, u prsa mi gura cijev. I dalje viče nešto na nerazumljivom jeziku.
„Hranu! Trebam hranu!“ kažem mu i spuštam haljinu preko ramena. Pojavljuje se drugi, nešto govori prvom, vode me unutra.
Ne osjećam strah. Samo zapadam u histerični smijeh, isti onaj kojim se stara smije.
Poslije svega grčim se na ležaju. Bolovi nailaze u valovima. Između hvatam dah. Želudac mi se javlja čudnim roktajima koji me podsjete na staru. Kad sam se vratila staroj, pokušale smo rasporediti konzerve koje sam donijela nazad. Ipak, mjeseci gladi naučili su nas da koristimo svaku priliku za napuniti želudac pa smo halapljivo proždirale jednu za drugom. Ovi bolovi su cijena za nezasitnost. Osim toga, pitam se koliko dugo će nam ovo što je ostalo nepojedeno potrajati. Čak i ako pri tom uračunam i nešto pljesnivog dvopeka koji sam prokrijumčarila ispod haljine, a da stara ne primijeti. Oton je rekao da dođem opet. Da će sačuvati hrane samo za mene. Nije dao onom drugom, onom velikom u tamnozelenoj uniformi s ožiljkom na obrazu, da me pipne. Začudilo me što nije bio niti pregrub niti previše nestrpljiv. Kao da je u rukama imao neku dragocjenost iz minulih vremena pa nije želio prebrzo potrošiti užitak. Meni je bilo malo slabo od gladi i hodanja pa sam ga zamolila da legnemo. To je bilo lijepo. Slušala sam ga kako diše sve dublje i brže, osjećala njegove ruke posvuda, i ćutila se nekako živom. I potrebnom. Takozvana ljubav nije ništa drugo do gola potreba. Dijete se ne rađa s dubokom ljubavlju i privrženošću majci. Samo treba majčinu sisu da preživi. Kada dovoljno odraste da se brine o sebi, odlazi. Baš kao u životinjskom svijetu. Samo što ne znam zaplaču li životinje nakon spolnog čina, a Oton je plakao. Ležali smo tako jedno pokraj drugoga, napola razodjenuti, dok se miris naših životnih sokova širio oko nas. On je jecao, a ja šutjela. Kroz prozore se povremeno čuo poneki rafal ili glasni povik na njihovom jeziku. Toga dana, Oton, neprijateljski vojnik i ja, postali smo nešto.
Maja Halapir
Maja Halapir rođena je 1978. u Osijeku, gdje je odrasla i diplomirala engleski jezik i književnost i povijest. Predaje engleski jezik i prevodi. Od 2005. godine živi u Samoboru, a 2020. pohađa radionice kreativnog pisanja (CeKaPe) i započinje intenzivnije pisati. U pripremi je objava prve zbirke kratkih priča.
Kontakt: maja.halapir@gmail.com, Facebook: maja.halapir
ažurirano: 10/09/21
