Marijana Čanak
Gledam odozgo kako se loptaju mojom otkinutom glavom. Loču, loptaju se, pucaju u nebo. Žao mi ptica više nego mene. Meni ovdje ništa ne manjka, ni ta glava što sam je nosio i što me vodila. Tamo kud idem, mogu i bezglav. Al ne krećem još, čekam da me se dolje okanu, da pođem s mirom. Ne znam koliko će trajati. Stara kad je čula, krik joj se u grlu skamenio. Stari je goloruk pošao da me traži, hoće da me sastavi i da obilježi mjesto gdje sam pao. Lunja kroz šumu, a ja ga odozgo na kriv trag navodim, samo da na ove pijane pustahije ne nabasa. Nek moju glavu natakare nekom drugom nesretniku, nek mi otpilaju noge i daju kome treba, ni za šta ne marim, samo za komad tišine, al’ da nije grobna. Jebem ti zemlju! Što je više branimo, sve više nas guta. Buraz još nije čuo za mene, tek će me njegova muka saplitati. Kako da čuje kad iz tenka ne izbija, prolazi kroz one kuće ko da su kartonske. Kud taj prođe i duhovi ispod pragova bježe. Pri kraju je sve ovo, al neće na dobro izaći. Odozgo sam i bez očiju dalekovid. Vidim kako staroj iz kičme izrasta gavranovo krilo, sva se savila pod crnim perjem, ni da makne. Starom se oči ugasile, pa još dugo živi tako mrtav. Buraz se primirio, ima kuću daleko od kuće. Žena mu je po drugi put noseća i dobro podnosi, mora da će biti muško. Ako mu po meni daju ime, nikad mira neću naći!
*
Zanoćimo kraj neke močvare. Dlanom obrišem čelo, zamiriše krv i pokapa zemlju. Nisam ranjen, noć je gusta od krvoloka komaraca. Što čuvamo ovu baruštinu, niko ne zna. Priviđa mi se buraz iz noći u noć. Nasmijan, čist, ko iz drugog svijeta, širi ruke i prilazi, samo što ne zapjeva. – Dane! – šapnem kroz mrakčinu. – Jesi to ti? Danko! Kako ga oslovim, tako iščili. Onda mu glava opet izroni ni iz čega, samo što se ne sudarimo. – Imaš li duvana? – pitam ga, a on se maši za džep, izvadi kutiju, pa se u nju uvuče ko para, a kutija se raspukne. Drugi put je sjeo kraj mene, pa me kucka po čelu, ko da provjerava dal sam pravi. Zamahnem da ga ćušnem, al mi ruka samo prođe kroz njega, a on se opet sastavi ko da ništa nije bilo. Crče smijući se. – Kako su starci? – pitam ga. – Znaš li šta? On klimne glavom ko da zna sve, al ne izusti ni riječ. Nekad ne znam priviđam li se ja njemu il on meni, a opet vidim da ovi vražji komarci na njega neće.
*
Toplo je, a majka mi navlači široki vuneni džemper. Znojim se pod njim, vunica me žari i grebe. Ni ne zaustim, majka već digne ruku da me ućutka. Otkako smo ovdje, jedva govorimo, slušam samo njene ruke. Možda misli da nam ćutanjem špara snagu, da ćemo postati nevidljive ako se u tišinu zavučemo, da ćemo sačuvati glave. I ne samo glave. Majka hoće cijelu da me sačuva. Juče je iskidala svoju podsuknju, pa mi je to platno zatezala oko golih grudi. Zatezala je krvnički, ko da cijedi život iz mene. Iscijediće me u kakvu bočicu ili na dlan, pa će me posrkati do posljednje kapi, a onda će me čuvati svojim tijelom ko što me nekad čuvala. Tako sam to sebi objasnila i stiskala sam oči da iz njih ni kapljica ne pobjegne. Ispod širokog džempera zazidana sam u majčinu podsuknju. Boli me, trne mi tijelo, nosim ga ko da nije moje, kožu bih sa sebe odrala koliko se češem po glavi i vratu. Sva sam u krastama, kako jednu zgulim, druga se napravi, ko da po sebi rasađujem neka smrdljiva sazviježđa. Majku to smiruje, strah joj utihne u očima kad mi vidi nagrđeno lice. Oko nas su druge žene, nijedna nije starica, ali nijednu ne mogu zamisliti mladu osim svoje majke. Trgamo potkošulje i stavljamo ih među noge kad prokrvarimo. Sitna djeca najlakše zarade uši, pa se od njih za gamad otimamo ko za blago, nastanjujemo ih na sebe. Čuvamo se da stražarima ne pogledamo u oči, a umirilo bi nas da u njima spazimo gađenje. Čekamo razmjenu: glava za glavu, broj za broj. Ponekad noću usnim da sam napolju, na obali nekog osunčanog jezera, pa se iz sna trgnem čim ugledam ribe kako su se sjatile da mi vidaju kraste na obrijanoj glavi.
*
Stigao sam, dočekala me ovdje cijela svita. Prave gozbu, toče rakiju, vesele se što me vide. Kažu: – Za čas je prošlo! Bolje da nisi ni odlazio za toliko! Onda udare u smijeh da se sve ori i odzvanja, a paktovi i zavjeti popucaju ko staklo, samo ja hodam po srči: jesam uludo živio ili umro? Dolje su mi skupili i posložili kosti, udarili krst, uklesali ime. Zapale svijeću da mi osvijetli put, pa zapomažu i nariču, sapliću me tim glasovima, njihovu tugu nosim ko bukagije. Kukaju dok traje svijeća. Onda opet po mraku idem, računam neko će preda me izići. Djed mi dođe prvi, jedva ga pamtim, a sad smo se u trenu poznali. – Kud si ti uranio? – kaže sav namrgođen, a smije se ispod brka. – Ajde kući! – naredi, a ja pomislim da me šalje natrag, kad on mene sa sobom povuče. Tad mi spadoše one bukagije od stvrdnutih suza, ophrva me lakoća, moji me više ne trgaju odozdo. Za djedom se pojavili ostali, priredili doček, okrijepili me od duga puta. Pitaju me radi čega se dolje istrebljujemo, koliko će nas još za mnom doći, ginu li mlađi od mene, koliko smo zemlje iskvarili krvlju, gdje se mislimo vraćati, šta ćemo jesti kad zemlja počne da nam bljuje trule kosti. Ništa ne znam da im kažem. – Puno vas gine, a slabo dolazite – kaže mi djed, pa pripali lulu, otpuhne kolut dima i ostavi me da kroz njega gledam ko kroz dalekozor. Strava mi kosti isprevrtala! Vidim mrtve koji ne znaju da su mrtvi, neki stoje u razrušenim zidinama zataknuti ko čavli, drugi još jurišaju, povode se za mirisom krvi, lutaju zemljom, podbunjuju žive, zavijaju nad svojim raskomadanim tijelima ko bijesni vuci. – Čudo je da si uspio prijeći – kaže mi djed. – Biće da si se zarekao da ćeš nam se prije ženidbe vratiti. Otpuhne još jedan dim, a preda mnom se ukažu crne krilate vjeverice sa ženskim glavama. Kovitlaju unaokolo ko furije, kriče, bacaju se živim ženama na pupak, sišu im utrobe, pa na usta pljuju krv iz njihovih maternica. Djed nešto mrmlja o nerodnim godinama, krvavoj pšenici i djeci koja natraške hodaju. Opkolila me slabost. Da se jedna ista glava može dvaput izgubiti, dragovoljno bih je dao, samo da više ništa ne vidim i ne čujem. – Nema se kud! – dobaci djed, pa se obojica zakašljemo od dima. – A naši? – pitam. – Jesu li naši dobro? – Znaš ko i ja – reče starac.
*
Žena mi se udebelila, nit šta radi, nit miče iz kuće. Mene ima svukud, u kući ponajmanje. Kamion mi je kuća. Natočim litar šljive, litar spakujem za rezervu, pa vozim kud me pošalju. Znam svaki džep ove skučene zemlje, a na svome nikad neću biti. Svima valjam dok sam na putu, ženi ponajviše. Prestala je da me pita kud idem, gdje ću noćiti, kad se vraćam. Ni za tovar mi se više ne stara. – Jel ti to voda u balonu? – znala je da pita. – Nego šta je – kažem, pa se na njene oči nalijem tom vodom. – Da nisi i ti žedna? Ranije je znala da se prekrsti, sad samo odmahne rukom, ne troši vjeru na mene. Ćerke su mi odrasle, ni njima više nisam bitan, osim kad im ponestane para, a ponestaje taman da se održimo na okupu. Sa starijom smo se namučili. Povukla se u sebe, pa samo gleda u prazno ko da je zaboravila govoriti. Taman smo se skućili, nju upisali u gimnaziju, drugo nam dijete na putu, čini se da sve opet može biti dobro, a do nje ništa ne dopire. Obitava u svojoj ljušturi i uzgaja mrak. Svega sam se nagledao i ništa me nije satralo ko kad sam nju vidio kako britvom upisuje nekakve brojeve sebi pod kožu. Došlo mi da je živu oplakujem! – Zbog male mi kaži, ne zbog mene – stoput sam molio ženu. – Šta ste tamo proživjele? – Isto što i svi drugi. Pusti. Vrijeme će odnijeti. Nikad mi nije rekla. – Da je vodimo psihologu? – Nije moje dijete ludo! – Što se sakati? – Prestaće! Prestala je nekako. Cijelu gimnaziju iz crnine nije izlazila, rukavi joj landaraju do koljena i kad je najveća žega. Sad ima nekakve cvjetove na bodljikavoj žici našarane po tim ožiljcima od britve. Nije tmurna ko što je bila. A mlađa je čudo, moja bi Dana vragu iz glave zlatne dlake počupala, ni od čega ta nema straha!
*
Kad su nas odveli u zarobljeništvo, bile smo same majka i ja. Kad su nas predavali na razmjeni, možda su nas predali više nego što su nas mogli prebrojiti. Naše tri glave za dvije njihove. Naše dvije i jedna ničija, mogla bi i njihova biti. Jedne je noći stražar zario čizmu u majčinu butinu. – Diži se! Nisam mu vidjela oči, al ih gledam svaki dan, sijaju ko zornjače. Majka kaže da su je vodili na saslušanje. Drugi put na rad. Zamišljam šta bi mogli raditi ženski zarobljenici. Sigurno ne beru pamuk, ne znam kopaju li grobnice ili stražarima peru noge. Majka o tome ne progovara. Kad smo izišle, potkošulja joj je bila cijela, za drugo ne znam. U novoj kući smo zaplakale. Prvo same, onda kad je otac stigao sa svojima, pa opet kad je baba zakukala za stricem. Dana je drukčija, nije zaplakala ni kad se rodila, a prodisala je odmah. Majka je za noć ostarila, a otac bi topovskom kuglom udario na komarca, samo dok rakiju ne nađe. Mene je umirivalo da zbrajam i popisujem glave. Svoju sam samo jednom obrijala. Ako tad nisam umrla od zime, neću ni od čega. Sad je dobro, vrijeme je ko voda. Nosi.
Marijana Čanak
Marijana Čanak (Subotica, 1982.) piše prozu. Završila Filozofski fakultet u Novom Sadu. Dvostruka dobitnica književne nagrade Laza K. Lazarević za najbolju neobjavljenu pripovijetku na srpskom jeziku. Nagrađivana na regionalnim konkursima Spasimo putopis, Write Queer, Ulaznica, Portalibris. Prisutna u zbornicima i časopisima u zemlji i regionu. Objavila knjigu proze "Ulični prodavci ulica" (2002.) i zbirku priča "Pramatere" (2019.). Živi u Novom Žedniku i Novom Sadu.
Kontakt: marijana.canak@gmail.com
ažurirano: 01/09/21
