Anuška Minovska
Nedostaju mi topla ljetna jutra, kad me je umjesto sunčevih zraka, koje su uporno pokušavale prodrijeti kroz moje trepavice, budio milozvučni glas strica Akija, prodoran i zvonak: „Ustajte, idem na tržnicu, na tržnicu idem, da, na tržnicu. Treba li nekom nešto?“
Nisam se mogao ne nasmijati na tu srdačnost, toplinu, iskrenost s kakvom se neću susresti više nikada u životu. Odjeven u dugačku vunenu tuniku, poput katarskoga šeika, stolar i samouki glumac u svom i našem životu, u Omladinskom kazalištu, sanjar najljepših snova, osmišljavao je i olakšavao naš život od rana jutra. Bijaše čudesno otmjen i odvažan s kratko podšišanom prosijedom bradom, toliko hrabrom da si je ni mi mladi nismo dozvoljavali nositi na taj način. Ali, on je sa svojih pedeset-šezdeset bio mlađi od svih. Duhom, dakako. Koliko bijaše ohol, toliko bijaše jednostavan, skroman i susretljiv. I doista, znao je donositi pune torbe s tržnice. Bijaše muškarčina. Pospane domaćice, neka pokrivena, poneka otkrivena, teta Lenka, Marika balerina, Muradija ili Ramize, dobacile bi mu samo novac u kvačicu ili pisamcu s popisom onog što im treba za početak… i jutro je moglo početi. Volio sam ga najviše na svijetu, zato što me zvao „talijanska lutka“, a ja sam to doživljavao kao „egipatska kraljica“! Kao da je čekao samo na mene da dođem na svijet. Zauvijek sam ostao za njega nešto posebno, jedinstveno, učinivši da se tako osjećam i danas. A on sâm bijaše poseban.
U našoj zgradi Ujedinjenih nacija, kao što ju je zvala moja majka, bio je naš Ban Ki- Moon. Odvažan i autoritativan, a ipak blag i miran, pomirljiv i razborit. Nije dijelio, nije sudio. Ujedinjavaše. Kao što su lijepo počinjale, još ljepše su završavale večeri sa stricem Akijem. Čekali smo ga cijelom dušom da se vrati iz čajane ili naročito s kazališne predstave, pa da nam ispripovijeda doživljaje, razgovore, aktualne teme iz čaršije, grada.
Zna li netko s ove strane Vardara da Čair ima mikro klimu i svoj način života? Kad bi se pojavio stric Aki, sve je živnulo pred zgradom. On bijaše inicijator. Striko Sveto, pak, jedini Srbin u zgradi, imao je neku posebnu hijerarhijsku poziciju. Bislim i Rade izradili su drveni stol s dvije klupe za muškarce, da bi se mogli okupljati navečer i debatirati do ranih jutarnjih sati. Zna se da se od Ljutvina u prizemlju spuštala hladna rakija i šopska salata, a moja teta balerina pripremala je taratur (salatu od luka, krastavaca i kiselog mlijeko) i slala mi po ocu lijepe rakijske čaše iz Rusije, dok je stric Aki bio majstor za specijalitete. Mislim da se nije ni formula za Coca Colu čuvala toliko pomno kao njegov tajni recept za pečenu kokoš bez ijedne kosti, koji je obiteljski prenio na srednjega sina, znatno afirmiranijeg i uspješnijeg glumca od njega, Tamera. U tim noćnim muškim razgovorima moglo se čuti svega i svačega. Dakako, najčešća tema bila je politika, domaća, ali i međunarodna, ovdje su se rješavala najteža ekonomska pitanja, kovale strategije i politike za siromašne, obespravljene i nerazvijene, projekti na kojima im je mogla pozavidjeti i Svjetska banka. Baš kao na generalnoj skupštini UN-a.
I znao se redoslijed: Palestinci su uvijek u pravu, nafta je jedini razlog svih svjetskih ratova, Amerikanci kuju novi svjetski poredak, Rusi su mutavi zato što šute, ali jednog dana osvijestit će se narod i pravda će pobijediti. Razumljivo je da su svi vjerovali u komunizam, da samo on omogućava „idealno društvo“. Ponekad je zaiskrilo i upotrijebila bi se poneka prijeka riječ, ali za sve se našlo rješenje… Obično se mogla čuti naredni dan, iza ponoći, kad su razgovori i politika bili kobajagi pripiti. Onaj koji bijaše kriv ili uvrijeđen nije se pojavljivao u večernjem „debatnom klubu“ dva-tri dana, ali tada su na snagu stupale „prehrambene taktike“ i vještine strica Akija nakon kojih su se čudesno zaboravljali svi loši trenutci. A možda i nije bilo sve tako čudesno. Možda je bilo oproštaja, razumijevanja, tolerancije. Nekako smo bili ljudskiji negoli sada. Na kraju krajeva, velika li čuda ako ti je netko zauzeo parkirno mjesto ili ti je zatvorio pristup u garažu s ukoso parkiranim motorom s kojim bi grmio u bilo koje doba. „Alal si ga pretjerao sinoć, komšijo!“, „Ostavi se pijana posla, ali nisam mogao nigdje pronaći kola, tko zna gdje sam ih parkirao i kako sam došao doma“… I tako su prolazili ljetni mjeseci, sve do još ljepšega rujna kad je pokrenuta prava mobilizacija. Počinjala je sezona ajvara, pa pranja tepiha, veliko „jesensko spremanje“. Stric Aki radio je raspored na štednjacima. Danas rade Remize, sutra Marika, pekosutra Barie, pa Mirjan, te Anaminge, i Sveto, takvim redom. Svi su se bavili i ajvarom i tepisima, a jedini problem bio je broj stolčića, dok se sve ostalo odvijalo ekspresno. Ponekad se pitam nismo li bili doista jedna obitelj. Kod nas su se udale barem tri Ljutvijeve kćeri, a sve prekobrojne svadbarske goste slali smo susjedima, dok smo pravoslavne i muslimanske blagdane dočekivali s istom radošću. Albanska i turska djeca čekala su kod nas od rana jutra crvena jaja da bi se kucala, dok su nama prije Bajrama tekle sline za baklavama i drugim slatkišima. Jedva smo čekali svitanje kako bismo startali susjedima… Tako su otprilike tekli ljetni dani, godine, sve dok nismo shvatili da je stric Aki u bolnici, zbog nekakve nevolje sa želudcem. Vratio se ubrzo, nasreću, ali je isto tako ubrzo ponovno otišao. Otišao je nekako tiho, misteriozno, kao na filmu. A bio je veliki „filmadžija“. Ali nije umro nikada. Toliko je živ u mome srcu, mojim sjećanjima… Poslije njega nikada nije bilo isto.
Zatim su došle dvijetisućite, neka čudna vremena, začula se od pridošlica pjesma o Republici Kosovu, počeli su jačati i makedonski nacionalisti, a mi se gledati nekako ispod oka, ispitivački, oprezno. Rat nas je dočekao, ipak, nespremne, zbunjene, uplašene. Kad je došla gomila „izbjeglica“ iz susjednih sela, nismo više sjedili navečer na klupi ispred zgrade, nego smo s prvim mrakom bježali doma… Samo me je Mejrem na povratku od oca i Bojane, dok sam stajao na balkonu, onako iskreno uplašeno upitala: „Što ćemo ako dođu vojske?“ I odmah mi predložila: „Znaš, ako dođu naši, vi ćete bježati nama, a dođu li vaši, mi vama. Vrijedi?“ Vrijedi, rekoh tupog pogleda. Nisam znao koji su to vaši, koji su naši. Iako sam znao da Čair više nikada nije bio isti. Nedostajao mu je stric Aki.
Prevod: Borislav Pavlovski
Anuška Minovska
rođena 1986. u naselju Čair, Skoplje. Diplomirana je ekonomistkinja u marketingu. Magistarka je u oblasti ljudskih resursa u društvenim delatnostima. Lepe reči, čist vazduh, cvetni vrtovi i knjige, Ljubav i uzvraćena ljubav, njen su dobar vetar. Inspiraciju iz prirode i ljudi u najjednostavnijim i najobičnijim okolnostima prevodi u umetnost, a od svih umetničkih formi, pisane reči i klasična baletska igra su istinska Anuška. Sva priznanja i nagrade posvećuje svom suprugu i najboljem prijatelju, mlađoj sestri i roditeljima.
Kontakt: аnuska.cvet@yahoo.com, anuska.cvet@gmail.com, https://www.linkedin.com/in/anushka-minovska-b49220a6
ažurirano: 31/01/20
