Goran Paladin
Zovem se Šemso. Kad uberem maline, slažem ih u mjerice, mjerice u kašete da se maline ne podrobe, kašete jednu na drugu pa u kombi i vozim na prodaju. Ljudi kažu da nigdje nisu probali takvih malina kao naših, srebreničkih. Mnoga polja su danas pod malinama. Najbolje je da se sade u trake pa izdaleka izgledaju kao vinova loza, ali izbliza se vide niski grmovi i drugačiji list. Vrijeme je da se novi nasad zasadi. Već je petnaest godina kako uzgajam maline ovdje. Ne mogu ih više jesti. Nije da ih ne volim, ali njihov okus za mene više nije okus voća.
Moja zemlja je blizu grada. Nema je puno. Često mi pomogne susjed Obrad, a i ja njemu kad zatreba. I on uzgaja maline. Pitat ću ga da mi pomogne uzorati za novi nasad. Mogli bi već sutra na posao.
Razgovarao sam s Obradom. Dogovorili smo se za polovicu na dvije godine od prvog uroda. Nemam novaca. Plaćam malinama. Obrad se nedavno vratio iz Beograda sa zanatom. Otvorio je radnju u gradu s lijepim izlogom i natpisom Obućar i Express popravci. Malo je posla za takvog obućara tu kod nas. Onda je i on počeo saditi maline na djedovini. Sad bar od nečega živi, a cipele popravlja tu i tamo, pokojem susjedu. Da nije djedova i djedovine i ja bih bio skapao.
Kasno ljeto je dobro za oranje. Zemlja je topla i suha. Irfan nam je posudio traktor pa smo krenuli. Ja, koji znam gdje je međa, stojim na dnu padine i navodim Obrada. Štapom mu pokazujem iz daleka da bolje vidi. Prva brazda je najvažnija. Od nje se odmjeravaju ostale. Kad je izorao prvu i okrenuo traktor, krenem za njim po brazdi. Baš je dobra. Izvaljena zemlja izgleda kao debela zmija koja se sunča na livadi. Gliste i maleni kukci sklanjaju se sa sunca, a pauci bježe kad na njih padne sjena. Ali ima tu i još nečega.
Sjednem na pete i gledam. Kost. Bijela i uspravna. Gurnem ju malo štapom. Ne da se. Tko će ovdje saditi maline… Čujem kako se traktor približava i Obrada kako viče. Gasi traktor. Cvrčci glasno preuzmu pjesmu. Čučne i on s druge strane brazde i gleda.
Poznavao sam njegovog oca. Bio je jedan od Bearinih. Ne zna to Obrad, ali zna da su me našli žicom vezanog i začudo živog. Uhvatim se kako pipam ljubičaste ožiljke na zaglavcima, a onda se pravim kako trljam ruke kao da ih perem. Gledamo tako, u brazdu među nama, u kost, u ruke, svugdje samo ne u oči.
„Idem po vreću“, kažem. „Pali mašinu, još ima vremena do ručka!“
Odlazim do garaže i uzimam par vreća od gnojiva. Valjda će biti dovoljno. Uzimam i vile. Na mjestu gdje je ona kost zabodem vile i pokušam prevrnuti grumen, ali ne ide. Izvlačim kost rukama i stavljam u vreću. Moj sin bi bio dvije godine mlađi od Obrada da je poživio. Polagano hodam dalje po brazdi i tu i tamo se sagnem. Traktor brekće i ore. Vreća se puni. Na nekim mjestima ima rasparane tkanine. To ne diram, nego guram štapom pod zemlju.
Kad je sunce već bilo visoko odskočilo, krenem u hlad pod orah, bacim vreću i glasno zazviždim Obradu. Odlazim u kuću, perem ruke i donosim hrane. Po rastočenom kabelskom kolutu koji glumi stol trče veliki mravi. Rasprostirem krpu i vadim kruha, mesa i paprike iz košare i dva hladna piva. Sjedam na panj i čekam Obrada. Sjeda i on. Šutke jedem i zalijevam pivom. Obrad gleda pred sebe. Preko stola u vreću. Ne jede. Malo piva je otpio, ali je i to sad ostavio. Hladna boca se rosi i pravi mokri trag na stolu, a veliki mravi povremeno dolaze i ticalima ispituju.
„Ajde jedi. Još je dosta posla pred nama…“
Možda sam vreću mogao negdje skloniti. Obrad ustaje i odlazi. Čujem kako pali traktor. Pospremam stol i nosim stvari u kuću. Čujem kako traktor radi. I Irfanu će trebati dati malina ili kupiti goriva.
Popodne sporo odmiče. Sunce se zalijepilo na nebo. Upravo sam štap polomio pa idem prema garaži. Sve zajedno sedmero mojih je nestalo iz Srebrenice. Za troje od njih se još ne zna gdje su. Možda su tu negdje. Stojim ispred garaže i gledam u nered, u iznošene blatnjave cipele za polje i hrđavi alat. Ugledam i lopatu pa ju uzimam. Traktor je odjednom utihnuo. Pogledam prema njivi i vidim Obrada kako kleči iza traktora. Zovem ga, al’ ne odgovara. Uzmem lopatu i još jednu vreću od gnojiva i krenem prema njemu. Opet su cvrčci preuzeli pjesmu. Nađem ga kako kleči nad brazdom. Ono što je plug prevrnuo u zadnjih par metara nije zemlja nego jedan nered ljudskih ostataka, razne odjeće i jedan zaprljani gumeni Pajo Patak. Obrad kleči s licem u dlanovima i jeca. Sunce na zalasku obasjava mu potiljak i vrat. Košulja mu je mokra od znoja. Moj sin na kraju ljeta imao bi potpuno plavu kosu. Dižem lopatu iznad glave. Moj sin je igrao rukomet na lijevom krilu za školski tim. Ni za njega se ne zna gdje je. Već mi drhte ruke i kao da mole da ih spustim, ili ja njih molim za olakšanje.
„Nemoj, Šemso“, čujem glas kako govori i osjetim ruku na ramenu. Irfan je. Došao je po traktor.
„Dođi“, reče.
Sjedamo u hlad. Donosim iz kuće tri piva i vidim da vreća više nema pod orahom. Veliki mravi trče po stolu, a mi pričamo o malinama.
**
Posadili smo oko dvije tisuće i sto sadnica malina tog kasnog ljeta. Nikada maline nisu rodile kao tada. Bile su velike, crvene – i sočne.
Goran Paladin
Goran Paladin rođen je 1979. godine u Zagrebu. Tijekom školovanja stekao zvanje dipl.ing. brodogradnje. Radi u struci. Piše kratke priče. Bio je polaznik radionica pisanja proze pod mentorstvom Zorana Ferića. Počinje objavljivati 2017. godine.
Kontakt: gpaladin@tutanota.com, www.zlolit.org
ažurirano: 28/09/21
