Alma Tabak
Dok je užurbano hodala kroz šumu, pod čizmama joj je šuštalo lišće. Povremeno bi zaškripao pokoji kamenčić, što bi joj prekinulo tok misli. Disanje joj je sa svakim korakom postajalo sve glasnije, tako da se fokusirala na sopstveni dah. Probadajući bol u desnoj nozi bio je iritantan, ali ga je ignorisala zamišljajući kuću u kojoj je trebala biti još prije pola sata.
Pogledom je preletjela preko stabala koja su spokojno stajala s obje strane uskog puta. Jesen je krošnje obojila u nijanse zlatne i crvene. Samo je lišće pod njenim nogama već prelazilo u smeđu boju. Voljela je tu šumu i taj put kojim je kročila svaki put kada bi došlo vrijeme da se nađe sa Zoranom. Inače je stizala prije njega, ali ovog puta je kasnila i bojala se da ga neće zateći, da će on otići misleći da se ona neće pojaviti. Zbog toga je ubrzala korak.
Nakon desetak minuta se u daljini pred njom ukazala drvena kućica. Iako je dan bio hladan, osjetila je da joj je majica ispod džempera mokra od znoja. Provjerila je prstima potiljak ispod kapuljače. I on je već bio oznojen. Još par koraka do drvene ograde…
Širom je otvorila kapiju, ušla u dvorište i zatvorila je iza sebe. Prije nego što je otvorila vrata kuće, okrenula se i pogledala da je ko nije pratio. Radila je to svaki put, iako je znala da je nema ko pratiti.
Iz unutrašnjosti kuće ju je zapahnuo topao zrak. Vatra u kaminu je već gorjela. Izula se na samom ulazu, kako drveni pod ne bi uprljala blatom sa cipela i unijela unutra lišće. Zatim je skinula kaput, duboko udahnula i zvučno izdahnula prije nego što je kaput bacila na kauč ispred kamina.
„Već sam se zabrinuo”, rekao je muškarac smiješeći se dok ju je posmatrao s praga sobe u koju se ulazilo slijeva od kamina. „Oprosti”, izgovorila je zadihano. „Nisam stigla ranije. Morala sam nešto obaviti prije nego što sam krenula.”
Zatim je sjela na kauč, gurnuvši na stranu svoj kaput. Duboko je disala da što prije smiri zvuk vlastitog bila koje joj odzvanja u ušima. On nije mogao procijeniti da li je nervozna. Djelovala je opušteno, ali i uznemireno, zbog žurbe. Još uvijek glavom naslonjen na okvir vrata, upitao je: „Jesi za čaj?” Samo je kimnula glavom, ne odvraćajući pogled od vatre u kaminu. Godila joj je toplina, ali joj je smetalo što je oznojena. Podigla je kosu i svezala je na vrh glave, kako bi joj se vrat što prije osušio. Čula ga je kako hoda po susjednoj sobi i otvara ladice sa šoljama za čaj. Zavrnula je rukave i približila dlanove plamenu, uživajući u toplini iza stakla.
Dok se približavao noseći šolje, ona i dalje nije skretala pogled s plamena. Spustio je šolje na stol ispred nje i uzeo njen kaput, pa ga objesio o kukicu na ulaznim vratima. Osjećala se pomalo djetinjasto i postiđeno što to nije uradila sama, ali nije ništa rekla. Po mirisu je osjetila da je napravio čaj od šipurka.
„Je li zaslađen?”, upitala je. „Da. Znam da ne voliš nezaslađen šipurak”, nasmijao se Zoran i sjeo par centimetara dalje od nje. „Jesam li ti nedostajao?”, upitao je vragolasto se smiješeći.
Ona ga je na to samo pogledala, uzvratila osmijeh i uzela šolju čaja. „I?”, nastavio je on kao da nije ni očekivao odgovor na svoje pitanje, „ima li šta novo? Kako su nam djeca?” Otpila je gutljaj i odgovorila: „Ma u redu su. Znaš kako je – taman prođe jedan belaj, naleti novi.” Nakon zadnje riječi se nasmijala, otpila još jedan gutljaj i nastavila: „Srećko je krenuo u školu, a Saru puca pubertet. Šta da ti kažem?” „A ti? Kako si ti?” – upitao je on. “Ma ja sam kao i uvijek”, rekla je, i dalje izbjegavajući da ga pogleda.
„Mislim, teško je, ali šta ćeš.” Nakon narednog gutljaja je nastavila s pričom, i dalje zagledana u šolju i njen sadržaj. „Mislim da se njih dvoje već navikavaju na cijelu situaciju, iako im naravno nedostaješ. A kad odu na vikend kod djeda i nane, počistim kuću, isplaniram šta treba da se uradi naredne sedmice i to je to. Iz sedmice u sedmicu. Iz mjeseca u mjesec.”
„Koliko dugo se nismo vidjeli?”– upitao je on mirnim glasom. „Godinu dana”, uzvratila je i dalje ne gledajući u njega. Kako on nije ništa odgovorio niti prokomentarisao, okrenula se prema njemu i zagledala mu se u lice. „Nisi se promijenio ni sekunde”, rekla je i osmijehnula se. Zatim mu je vrhovima prstiju lijeve ruke dodirnula obraz dok je u desnoj i dalje držala šolju čaja. On je sjedio s ozbiljnim izrazom lica i samo je posmatrao. Imao je oči koje su joj oduvijek djelovale potpuno crne, iako je nekad negdje pročitala da crna boja očiju uopšte ne postoji. Kosa mu je također bila crna, uvijek nekako neuredna, ali to mu je pristajalo. Mrzila je uglađenost kod muškaraca.
Imao je crne istaknute obrve i lijepe simetrične crte lica. Usne su mu djelovale nekako male za muškarca njegove visine, ali su bile pune. Kad bi se smijao, otvorile bi se u široki osmijeh i otkrile zube uredno poredane i bijele. Njegov osmijeh je i najgore trenutke mogao ispuniti vedrom utjehom.
Kada je otišao, svijet joj se srušio. Prvi put ga je srela godinu dana nakon tog odlaska – u toj drvenoj kućici koju je naslijedila od djeda Sinana, samotnjaka koji je više vremena provodio u šumi nego sa ženom i djecom. Niko nije bio posebno zagrijan za tu kućicu nakon njegove smrti. Ni djeca, ni žena. Da se njih pitalo, najradije bi je spalili, pošto je kućicu volio više nego njih i pošto je više vremena provodio uređujući kućicu nego s njima. Njen otac je to bezbroj puta ponovio. Na njeno inzistiranje kućica je nakon djedove smrti pripala upravo njoj. I niko se nije bunio. Da je u blizini bila voda ili da je ikome bila i po čemu interesantna, neko bi se sigurno pobunio. Ovako su kućicu bez pogovora predali dostojnoj djedovoj nasljednici; porodica je i nju i djeda smatrala osobenjacima. Činjenica da se udala za Zorana samo je pojačala to ubjeđenje. Bilo je nekako i prirodno da kućica pripadne njoj.
Kućicu joj je pokazao djed u jednoj od rijetkih prilika kad bi se udostojio da dan provede s porodicom. Tog dana je sve unuke odveo u šumu. Ona je, za razliku od svojih rođaka, doživjela kućicu kao skriveni zamak u kojem će moći da čuva svoje snove i odmara se od ostatka svijeta.
Kada je došao rat i tolike kuće bile spaljene i uništene, djedova kućica je nekim čudom ostala netaknuta. Ili nikome nije bila zanimljiva ili je jednostavno imala ludu sreću. Kad je djed umro, pred sami kraj rata, ona je čekala priliku da sve što je naslijedila zamijeni za tu kućicu. Ta prilika se ukazala par godina nakon rata. I niko se nije bunio.
Nakon zadnjeg gutljaja je spustila na stol šolju i naslonila se na uzglavlje kauča. Nijedno nije progovaralo. Osjetila je da se neznatno primaknuo, pa naslonila glavu na njegovo rame. Ne mijenjajući položaj tijela, on joj je lijevim dlanom dodirnuo kosu i sklonio joj s lica pramen koji se odvojio od svezane kose. „Primijetio sam da si donijela dosta knjiga”, rekao je. „Da. Nekako najviše volim da čitam ovdje. Kod kuće ne stižem. A ovdje mogu i da pišem”, odgovorila je. Zatim se uspravila i pogledala ga: „Kako to da dođeš samo na godišnjicu?” On se nasmijao i slegnuo ramenima: „Nije namjerno. Jednostavno je tako”, odgovorio je. “Pomislila sam da im kažem za tebe,” rekla je, „ali iskreno ne znam kako da to izvedem. Ne znam ni da li bih trebala.” „Mislim da ne bi”, odgovorio je, „pusti ih da žive onako kako su navikli. Bit će oni dobro, vjeruj mi.”
Zatim ju je zagrlio, a ona zatvorila oči. Imala je potrebu da ga dotakne, da strgne odjeću i sa sebe i sa njega, ali se nije usudila. Uostalom, bilo je dovoljno što je tu. Kao da se nekako bojala da se nakon toga ne bi više nikada pojavio. Uostalom, ni on nikad nije pokušao da napravi prvi korak. Nikada više nakon onog odlaska.
Kroz prozor su krošnje stabala bivale sve manje vidljive. Noć je počela da pada. Pred njima je bila cijela noć. Za razgovor. Za zagrljaje. Za spokoj koji je osjećala svaki put kad bi samo sjedio pored nje. Obgrlila ga je rukama i pogledala kroz prozor, tražeći pogledom bijelu nadgrobnu ploču pored ulaza u dvorište. Sve se slabije vidjela. Ujutro će s nje skloniti suho lišće i ukloniti prljavštinu s kamena. I ponovo će
prihvatiti činjenicu da je Zorana odveo geler koji ga je pogodio u potiljak.
„Nasut ću nam još čaja”, rekao je, pustio je iz zagrljaja i odnio šolje u susjednu sobu. Ona je uvježbano skrenula pogled. Nije mogla da gleda ranu na potiljku koja se s godinama nije mijenjala i iz koje još uvijek lipti krv.
Alma Tabak
Alma Tabak (1983.) rođena u Duvnu (danas Tomislavgrad). Godine 2009. diplomirala germanistiku na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Sarajevu, a 2018. stekla zvanje Magistar njemačkog jezika i književnosti – književni smjer. U sklopu studijskog projekta objavila ukupno 21 pjesmu u dvojezičnim zbirkama pjesama i proznih tekstova (2005/2006 i 2007. godine). Povremeno prevodi s njemačkog jezika na B/H/S i obrnuto, a od 2013. god. piše SEO-tekstove na njemačkom jeziku. Ovo je njena prva objavljena priča i prvi nagrađeni rad.
Kontakt: almat@outlook.de
ažurirano: 28/09/21
