Naida Mujkić
Svake sedmice dogovorimo se da odemo na vikendicu, iako zapravo rijetko odlazimo baš tamo. Zimi, možda, kada se ledenice čvrsto drže za krovove sjenika pored kojih prolazimo. Vikendicu je napravio njen muž. Zapravo je to kućica koja se sastoji od jedne prostorije i drvene terase u sličnoj veličini. Lijevo od ulaznih vrata diže se prekrasan kamin napravljen od raznobojnih kamenčića, ali mi još nijednom nismo u njemu upalile vatru. Unutra su, pored kamina, još i mali stolić i tri plastične stolice, kao i dvosjed koji su izbacili iz kuće kad su kupili novu garnituru. Prozori su prljavi od bezbrojnih tragova kišnih kapi i sve što unutra nedostaje nalazi se u prozorima.
Ona me uvijek čeka pored džamije. Nosi mali ruksak u kojemu su termoska s kafom i crvena tabakera s naslaganim motanim cigaretama.
„Ovo je moj ruksak koji sam iznijela iz kuće“, rekla mi je opravdavajući ružnoću svog ruksaka.
„Dotrajao je“, rekla sam ja. „Zar ne misliš da bi ti trebao novi?“
Pravila se da me nije čula.
Pa ipak sam joj kupila novi ruksak, skoro identičan onome koji je imala, ali nijednom ga nije stavila preko ramena, ili bar nije kad se nalazila sa mnom. Iako smo se čule svako jutro i svako veče, pisale jedna drugoj šta je koja kuhala, ili je ona meni pisala o djedu o kojemu brine a ja njoj o djeci koja se dižu prije šest, nisam je upitala zašto bar ponekad ne nosi novi ruksak.
Dva puta je izvođena na strijeljanje. Drugi put joj je metak okrznuo pramen kose. I tada je njena tetka dohvatila makaze i odsjekla joj cijelu kosu. Plakala je zbog kose dva dana.
Jutros mi je poslala poruku da je na današnji dan izvođena na strijeljanje. Nisam je pitala je li to bilo prvi ili drugi put. Oba puta dogodila su se u maju. Skoro cijeli maj pun je takvih dana kada mi ona napiše da je na današnji dan izašla iz Bratunca, da joj je na današnji dan umrla majka, da je na današnji dan našla na njivi druga razbijene lobanje, da je na današnji dan prvi put poslije tri dana okusila hranu, da je na današnji dan ranjena. Ja nijedan taj datum nisam zapamtila. U početku sam se zbog toga osjećala krivom i pomislila da bih trebala da ih upisujem u kalendar, ali sam odustala jer je bilo besmisleno. Možda nije ni trebalo da ja pamtim te datume, možda ja već radim ono što njoj treba, sada kada je njena kćerka otišla na studije, a muž povazdan bio na poslu.
„Da dođem po tebe oko četiri?“, rekla sam.
Složila se.
Ponekad hodamo kroz šume satima.
Zastajkujemo pored panjeva punih suhog lišća i ja čekam dok ona ispuši cigaretu. Kad stojim pored nje, osjećam da bih trebala postavljati pitanja, ali ona je odavno prestala govoriti i ja sam zato prestala postavljati pitanja.
U šumi ona sjedi na panju, u vrevi šumskih stvorenja, u carstvu malih smrti.
U šumi je ona devedeset druge živjela pet mjeseci.
Jela je crve i lizala smolu s povrijeđenog drveća.
„Ali danas idemo u grad.“, rekla sam.
„Pa, što mi to nisi napisala? Ljepše bih se obukla“, negodovala je, premda je na sebi imala crne klasične pantalone i košuljicu s motivom ptica u letu.
Na izlazu iz dvorišta dočekala nas je sestra njenog muža.
„Gdje ćeš, Aida?“ – upitala je.
Na mene se nije osvrtala, samo me je kratko pogledala i kimnula glavom. Zapravo, niko me nije volio vidjeti s Aidom. Ona je žena u pedesetim, ja sam žena u tridesetim, a s obzirom da nismo vezane porodično, takvo je prijateljstvo oduvijek neprihvatljivo u našem selu. Najviše se protivila moja majka koja bi svaki put kad joj dovedem djecu upitala šta ja to vidim u Aidi. I onda bi me poput cvrčka pratilo njeno ccccc. Jednom se nije mogla suzdržati i rekla je kako je njoj to nenormalno. Znala sam da je majka ljubomorna, smatrala je da je ona žena s kojom trebam biti prijateljica, a osim toga joj je najbolja prijateljica prethodne godine preminula pa je moja majka ostala sama. Srećom je Aida počela objavljivati pričice na fejsbuku, što je odmah postalo logično opravdanje za naše druženje.
„Mi se ne družimo, mi radimo“, govorila sam majci.
Dok je zatvarala kapiju, sestra Aidinog muža ponovila je pitanje, ali ovaj put uključila i mene:
„Gdje ćete vas dvije, a?“
„U Doboj“, odgovorila je Aida za nas obje.
„Šta ćete u Doboju?“, nastavila je sestra njenog muža.
„Idemo da čitamo poeziju“, rekla je Aida pogledavši u mene.
Ne znam je li nam ta žena povjerovala, ali dok se udaljavala mogla sam čuti kako ponavlja svašta, svaaštaaa.
Do auta nas je pratilo to ženino svašta, ali je nestalo onog trenutka kad sam okrenula ključ. Otvorila sam prozor sa svoje strane i zvuk motora ugušio je muziku koja ionako nije bila čemu.
Grad je bio manje sablastan nego inače.
Starci sjede na klupama i gledaju u zamišljene tačke ispred sebe, pored njih njihove kese koje šušte na vjetru i u koje oni zabijaju glave provjeravajući je li sve na svom mjestu. Iz fontane šiklja voda i pada po golubovima rastrzanim između brčkanja u lokvicama i smokija kojim se djeca gađaju. Kafić u koji najčešće izlazimo bio je rezervisan za svadbu. Taj se kafić nekada zvao Bosna, ali je nakon rata preimenovan u Park, budući da se nalazi preko puta velikog gradskog parka.
Iako je bila tek sredina proljeća, dan je bio pravi ljetni i, dok smo čekale na semaforu, Aida mi je rekla da se kaje što nije obukla haljinu.
„Doći ćemo ponovo“, rekla sam.
„Hoćemo“, rekla je ona.
Odlučile smo da sjednemo na klupu u parku pored drveta ružičastog bagrema od kojeg je cijeli park mirisao na med, maline i sladoled od vanilije.
Dva dječaka hodala su po fontani pljuskajući i glasno se smijući, toliko da je cijeli park odjekivao i starci su podizali svoje trome glave. Kad ih je majka potjerala vani, Aida je iz tašne izvadila kolačić sreće. Crveno-bijeli paketić svjetlucao je na suncu.
Bio je to moj prvi kolačić sreće. Bio je to i njen prvi kolačić sreće.
„Imali su samo jedan u trgovini“, rekla je i pružila ga meni.
„Naš prvi kolačić sreće. Vidjela sam ga samo na filmu.“
„I ja. Hajde, otvori ga.“
Otvorila sam vrećicu. Odmah je zamirisalo na prženo brašno i šećer.
„Miriše kao sladoled u kornetu“, rekla je Aida. „Ti ga razlomi. Da vidimo šta nam univerzum poručuje“, dodala je.
Ispred kafića Park četiri su mladića postajala sve glasnija. Oko vrata su imali zastave Srbije. Svaki put kada je u gradu svadba, mladići umjesto cvijećem mašu zastavama. Znale smo šta pjevaju: „Ne volim te Alija zato što si balija“. Svi u parku znali su šta pjevaju i park je uvrijeđeno utihnuo. Niko se nije došaptavao, pjesma je nadjačavala škripu dječjih kolica. To su trenuci kojima se hranila mračna tvar povijesti ljudskog roda. Ista tvar koja čovjeku sjedne na grudi i ne da mu disati, a nema nikoga da ga spasi, jer nema koga da zove. Iz Parka su izašla dva muškarca, jedan u kariranoj košulji, drugi u plavoj, i po njihovim kretnjama se vidjelo da pokušavaju umiriti mladiće. Ali oni su počeli skakati i pljeskati rukama u zraku, vičući još glasnije. Kad je čovjek u kariranoj košulji prislonio mobitel na uho, mladići su se počeli busati u prsa, a jedan je pokušao da čovjeku u kariranoj košulji otme telefon, ali su ga drugi u tome spriječili. Potom su se, negodujući, jedan za drugim vratili na svadbenu proslavu.
U tišini parka, Aida i ja smo još malo gledale u smjeru kafića Park, naša skamenjenost djelovala mi je kao vječnost. U njeno krilo sletio je golub. Jedno krilo bilo mu je oštećeno, imao je samo jedno oko. Privukao ga je miris hrane. Ili je to bila potpuna slučajnost.
Razlomila sam kolačić. U dlan mi je ispao papirić s porukom Ljubav je poput divljeg cvijeta. Raste na neočekivanim mjestima. Pročitala sam je naglas. Potom sam papirićem zamahnula kao zastavom. Aida i ja smo se pogledale, istodobno prasnuvši u grohotan smijeh. Čarolija kolačića sreće već je radila.
Naida Mujkić
Naida Mujkić rođena je u Doboju (BiH) 1984. godine. Prvonagrađena na književno-kulturnoj manifestaciji Slovo Gorčina u Stocu: nagrada Mak Dizdar mladom pjesniku za prvu zbirku neobjavljenih pjesama, 2006. Učestvovala je na nekoliko internacionalnih književnih festivala. Njena poezija prevedena je na nekoliko jezika i objavljena u književnim časopisima i antologijama širom svijeta. Doktorirala je iz oblasti književnost. Objavila je sedam knjiga poezije. Članica je Društva pisaca BiH, kao i PEN Centra BiH. Trenutno piše kolumnu za časopis Publishers Weekly u Sharjahu.
ažurirano: 28/02/23
