Ena Katarina Haler
Zadnje su iščupali prozore. Crvenih lica, zajapureni vukli okna, obijali zidove, eno i mog ćaće i za čas – jedan prozor s njihove kuće stoji i u našoj šupi. Nigdje korist od njega, samo se spotičemo i psujemo, prokleli smo to okno već bezbroj puta, dođavola neka ide, još nije otišlo.
„Neka im tamo gole kuće!“ kaže on, moj ćaća, i dobro kaže, i sakate ljude bacaju gole, pa što bi s kućama bilo drugačije.
Kroz tako gole otvore vidi se u kuću i kada je unutra mrak. Zjapile su prazne i već smo pomislili, nestat će same od sebe; ako ćemo trebati izvući koju ciglu – neka, uradit ćemo i to, no kako bilo, urušit će se na posljetku i bit će mir.
Prekoputa moje, ruši se tako njezina kuća. Na tom će mjestu, samo je pitanje vremena, ostati tek gnjili brijeg od cigli i blata, a ja ću sa svog prozora napokon vidjeti tada već zaraslo polje iza, buja na njemu gusta šikara. Bili smo uvjereni u to rušenje, kako li je samo vjetar trusio zidove; ta prašina što leti mogla je biti i pepeo, tako peče, pa stišćem oči kada prolazim kraj te kuće, dođavola i ona.
Tko legne u moj krevet, može tamo čuti tutanj vlaka. Ako se leži na leđima, kralješci postaju tračnice i zvuk klokota niz njih, nestaje negdje iza polja, a kuća prekoputa još se nije urušila i zaklanja mi pogled. Ako zastanem na vratima sobe, vidim jasno što rade oni, koji su naselili njezinu kuću. Dovoljno je to malo svjetla s ulice da vidim sve što rade u toj prvoj sobi, gdje su nekada spavali njezini roditelji. Njezinu sobu mogu vidjeti tek ako se primaknem svom prozoru: dobro da smo istrgnuli vrata, pa sijeva sivi zid, kiša se već namjerila na njega. Uz taj je zid uvijek htjela spavati, gurala me na rub vazda, htjela je da padnem, nema što drugo.
„Doveli su nam one šta kolju,“ govore mi, „oni kolju i kad pušku imaju, kolju jer tako vole!“ A mi brže-bolje u kuće, zaključali kapije, dršćemo kao da su i s nas poskidali sva vrata i prozore, iznijeli i rasprodali po pijacama, pa sad vjetar šiba kroz šuplja tijela, takva nas treskavica hvata dok strepimo od njih, mada još je ljeto i kada legnem u krevet, prostruji mlaz niz tračnice i ležim u znoju, dugo.
Steglo nas u grlima za goli život, a kroz raščijane otvore klate se žene, samo su im bijela lica iščupani prorez u crnini. Hodaju amo-tamo niz sobu, ugušile bi dlanove pod mišicama kako stežu ruke na prsima; zar tim rukama kolju?
„To su njihove kurve,“ kažu mi ipak „one su ih ljubile, a oni su klali!“
Što nisu mogle ljubiti nekog tko je znao opaliti puškom, nismo im mi krivi.
Nakon što nasred dvorišta izgori ono što nismo uzeli iz tih kuća, ostavljamo to pred vratima kurvi. Tako im napišem i na kapiju, još tinja paljevina u koju će ugaziti, da bar stane u nju bosom nogom, kurva koja sada spava u njezinoj kući. Mama me vuče za uho i kada uđemo u kuću, mlati me dok sva ne pocrveni. Odlazi od mene takva natečena, bijesna na njih, što nisu samo pustili kuću da se sruši.
Njezini su otišli, jer su bili oni što kradu. Najednom se saznalo da kradu, pa i otimaju, ubili bi za tuđe i što s njima onda, bolje da su daleko, a kuće neka se sruše. Nije mi bilo druge do složiti se: nego što da kradu, takvi su oni, ukrala je i od mene, morala je nešto ukrasti. Sve te moje stvari što mislim da su pogubljene tko zna gdje, mora da je ona uzela, nema tko drugi i zato su prebirali po njihovim ormarima, izvlačili ladice, širili šlifere i perine, sve ne bi li iz njih ispalo nešto naše, morali su nešto uzeti, a ako ne bi ništa pronašli (za svaki slučaj, valja biti siguran), odnosili su svojim kućama sve njihovo, bubnjale su komode na tačkama niz selo, ne bi li ipak u njima bilo nešto naše; trpali smo sobe namještajem, odjećom, navukli njihove zavjese na prozore – svuda se može zavući ono što su nam uzeli, iz čega li će se pojaviti?
A ono što je ona uzela meni, morala je ponijeti sa sobom. Mora da je tako, jer ništa ne pronalazim. Uđem u kuću, otvaram sve silne ladice, prevrćem sve njihove stvari i ništa moje iz njih da ispadne. Štogod mi je ukrala, nije kod mene, a nije moglo niti ostati u njezinoj kući. Tamo sada tumaraju njezinim sobama, te dvije ženske figure u crnini, nikog sada ne ljube niti itko ovdje kolje. Ne znaju ni one što bi sa sobom, vuku se uvečer niz sobe i onda klonu, a kada se to dogodi, više ih ne vidim, leže negdje ispod okna i struji li i pod njima vlak, kao i poda mnom? Tako je strujao njoj, ona ga je prva čula, tapkala prstima niz moja leđa i rekla:
„Čuješ, tu?“
Čujem, ne mogu više zaspati od toga.
Stanem u kutu sobe, gledam ih dok ne potonu, zaspu li one uopće? Znam da me ne mogu vidjeti, ako se zabijem u taj kut. Dok je upaljeno svjetlo u mojoj sobi, ne vidim van, ali jedna sjenka se pomakne negdje na stropu, gonjena nečim sasvim slučajnim i tada znam, pomaknula se i ona; vidim svoj obris u staklu, na sigurnom mjestu, u kutu u kojem me ne može vidjeti.
Tko zna što ove dvije čuju, kada legnu tamo gdje više nema kreveta. Stara dolazi leći kasnije i dotad vidim samo nju, kći joj je valjda. Gledam ju kako promiče pred praznim otvorom, amo-tamo, skida komad po komad crnine sa sebe i tada mislim da mora biti starija od mene, silne su godine u tim pokretima. Gledam ju iz tog kuta sobe kako steže ruke na prsima, neće li i nju vjetar dokrajčiti i dok prilazim svom prozoru, ona stoji tamo sva sapeta i kruta, nema zavjese za kojom bi se sakrila, iza koje bi se navirila prema meni, propela na prste.
„Navuci firange, šta imaju oni gledat! Trebalo im je odmah letve zakucat na prozore“, kaže mi sestra i potegne niz karnišu, samo što ju ne slomi tako.
Ako gori svjetlo unutra, vidim sebe na prozoru. Znam da vani puše vjetar, u kuću se uvlači ona hladnoća od koje smrde zidovi i steže se koža, krevet je leden kao crna zemlja, pa se presvlačim brzo i stavim ruke na prsa, omotam se njima koliko mogu, kad bi se samo dalo uvući u sebe i tamo se ugrijati. Kada nikoga nema, usudim se razmaknuti zavjesu rukom i eto nje, u dnu sobe razmata tu svoju crninu, pa brzo navlači na sebe spavaćicu. Na taj je čas, kada nema ništa na sebi, sasvim mlada; sva se krutost razlije, mlada je, djevojčica, za umotati u toplu deku.
Prvi put kada sam ju vidjela golu, istrčala sam iz kuće. Zanosio me vjetar napolju, bezglavo sam se vrzmala dvorištem i zatvorila se u šupu, sve se osjetilo po piljevini i čađi, dalo bi se ugušiti od toga. Zapela sam za onaj prozor, stajao je i dalje tamo posred, dođavola i nije se moglo napraviti ništa, osim udariti šakom kroz staklo. Krvarilo je kao sumanuto, ruka se pretvorila u crvenu kuglu, mislila sam da će se zapaliti kako je peklo. Tuče bol u ruci, a vlakovi jure jedan za drugim, lupaju mi u ušima do jutra.
„Šta je tebi, ko te svetio!“ čistio mi je tata ranu i da je samo malo jače povukao, iščupao bi mi ruku iz ramena.
I da je, neka je.
Kada uđem u kuću, ugasim svjetlo. Zavjese držim rastvorenima, ide zima, a prekoputa su navučeni debeli zastori, postavit će i prozore, a meni i dalje prska krv van iz rane ako stežem ruku; da mi je razderati i dlan noktima tako. Više ju ne mogu vidjeti, postala je tek sjena iza stakla i dođe mi tada da sve pootvaram, što drugo, neka upadnu unutra, sve nam pokradu, odnesu i rasprodaju, neka nas rasele, morat će se i to dogoditi.
Ena Katarina Haler
Ena Katarina Haler rođena je 1996. godine u Osijeku, Hrvatska. Objavila je 2019. godine roman „Nadohvat“ za koji je dobila nagrade „Ksaver Šandor Gjalski“, za najbolje prozno djelo, i „Josip i Ivan Kozarac“, za knjigu godine. Trenutno završava diplomski rad na Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu, radi kao kulturna novinarka, piše književne kritike i eseje.
Kontakt: enakatarina.haler@gmail.com
ažurirano: 14/02/23
