Lana Bunjevac
Teta Nada je bila bakina najbolja prijateljica. Živjela je nedaleko od nas, u jednom od dva crvena ciglena nebodera u ulici paralelnoj s našom. Bili su to tzv. vojni neboderi, sagrađeni 1974. godine, dobrih 20 godina nakon izgradnje našeg kvarta, ali iz moje perspektive oni su tamo oduvijek. Dijeli ih terasa koja je danas zapuštena i zarasla u travu i korov, no nekada je služila svojoj svrsi i bila je mjesto okupljanja djece i stanara. Klinci su tamo igrali nogomet, a bake sjedile po klupicama. Nama klincima je ulica u kojoj su bili neboderi uvijek bila „neprijateljska“ ulica pa je postojala prešutna podjela teritorija – oni ne smiju na naše klupice, mi ne smijemo na njihovu terasu. Sa stražnje strane terase nalazila se policijska postaja, u čijem je dvorištu nekada bila stara breskva vinogradarka, pa bi se u trenucima hrabrosti ipak odvažili zaletjeti se na terasu, pobrati još zelene breskve, najesti se toliko da te boli trbuh i onda košticama gađati murju preko ograde.
U lijevom neboderu živjela je i teta Nada. Njezin muž bio je umirovljeno vojno lice, imali su sina koji je išao s mojom mamom u razred, pa su se baka i teta Nada upoznale preko djece. S vremenom su postale najbolje prijateljice, družili su se svi zajedno obiteljski i odlazili na izlete u Opatiju. Teta Nada bi često navraćala k nama nakon placa i pamtim je po tome što se uvijek glasno smijala i uvijek je govorila sve duplo – moju baku zvala je stara, stara, meni je govorila maco, maco, a uvijek bi rekla da će ostati samo pet minuta, samo pet minuta koje bi se gotovo uvijek pretvorile u jedan sat. Baš kao ni moja baka, ni teta Nada nije bila školovana, bila je domaćica, ali bila je uporna i marljiva, sama se obrazovala i kao odrasla žena završila je dopisnu ekonomsku školu.
I Nada i njezin muž bili su rodom s Banije, iz jednog sela pored Gline, gdje su imali kuću i gdje su provodili svaki slobodan trenutak. Teta Nada je imala krasan banijski naglasak, koji nisam godinama čula, sve dok na TV-u nisu počeli prikazivati reportaže s potresom pogođenih područja. Stalno su baki donosili voće i povrće sa sela, jer ga je bilo toliko da oni sami nisu mogli sve pojesti, a i baka je cijelo jedno ljeto provela s njima. Trebala sam i ja ići s njom jer te godine nismo išli na more, ali sam s prezirom odbila, jer s 12-13 godina baš i nije neka špica provesti ljeto s bakom i nekim starim ženama na selu (sad mi je žao).
Sljedeće ljeto tetu Nadu i njenog muža na selu je zatekao rat. Na početku nitko još nije bio svjestan situacije, kako se tada još govorilo, i nadali su se da će se uskoro vratiti u Zagreb, no to se nije dogodilo, pa su tako u ljetnoj robi ostali zatočeni na selu sve do jeseni, bez telefona u kući i bez mogućnosti da se ikome jave. Svašta su proživljavali u tom razdoblju, to smo ionako saznali tek kasnije, ali uspjeli su nekako pobjeći iz sela i preko nekakvih šuma i šikara dokopati se Bosne, gdje ih je jedna muslimanska obitelj ugostila i pomogla im da dođu do Beograda gdje je živio brat Nadinog muža. Nadali su se da će se iz Beograda lakše uspjeti vratiti u Zagreb.
U međuvremenu, u Zagrebu je počela hajka na ljude koji su živjeli u vojnim stanovima, pa je tako i stan tete Nade u neboderu zaposjeo netko iz redova HV-a. Kad je moja baka jednom nazvala da provjeri tko je u stanu, javio se nepoznati muški glas i opsovao joj četničku mater. Baka se uplašila i nije više zvala. Nadin sin nije uspio uzeti nijednu stvar iz svog stana, ni robu, ni dokumente, ništa, pa je pokupio svoju dugogodišnju curu, koja je dala otkaz u muzeju u kojem je radila, i doslovce od danas na sutra otišao s njom u Nizozemsku. Nikada se nisu vratili i puno prije nego što je to službeno napravila i hrvatska država, zauvijek su raskinuli sve veze s republikama i pokrajinama bivše Jugoslavije.
Skršen brigama, muž tete Nade umro je nedugo nakon toga, dobio je infarkt, pa je teta Nada ostala sama u Beogradu s njegovom rodbinom koja ju baš i nije voljela i u rijetkim trenucima kad bi uspjela nazvati, plakala je baki na telefon i govorila da jedva čeka da se vrati. Ali nije se imala gdje vratiti, jer je nepoznati muškarac iz HV-a još uvijek bio u njihovom stanu, a možda je tamo još i danas.
Nakon rata, teta Nada je uspjela doći u Zagreb da si sredi penziju i tih par tjedana stanovala je kod moje bake i dede. Imala je upale oči, nije se više smijala, nije govorila stara, stara i plakala je svaki put kad bi joj moja baka i ostale susjede spakirale paket u kojem je bila neka roba i posteljina, jer teta Nada više nije imala apsolutno ničeg svog. Opunomoćila je tada moju baku da joj podiže penziju, a ona bi dolazila svako toliko iz Beograda da je pokupi. Nekoliko godina kasnije, umrla je i ona, a prije par godina i moja baka. Na bakinu adresu još uvijek dolaze izvještaji o stanju na računu tate Nade u banci i iako sam već nekoliko puta odlazila intervenirati da to prestanu slati, Zagrebačka banka je neumoljiva:
„Punomoć može ukinuti samo osoba koja je opunomoćila drugu osobu.“
„Ali ta osoba je umrla, mi samo želimo da nam prestanete slati te izvještaje jer nas to uznemirava.“
„Žalim, to može napraviti samo osoba na koju glase izvještaji.“
„Ali to je moja baka, a i ona je umrla.“
„Onda osoba koja ju je opunomoćila.“
I tako u krug.
Svaki put kad stigne nova koverta sjetim se tete Nade kako mi s vrata viče maco, maco, obavezno dvaput.
Lana Bunjevac
Lana Bunjevac je freelance novinarka iz Zagreba, a prije toga bila je dugogodišnja novinarka Jutarnjeg lista i Globusa, te novinarka i lektorica glazbenog portala Muzika.hr. Diplomirala je sociologiju na Filozofskom fakultetu i novinarstvo na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu, a magistrirala sociologiju i socijalnu antropologiju na Central European University u Budimpešti. Članica je Hrvatskog društva filmskih kritičara. Objavila jedno poglavlje u knjizi „Svijet jazza - Od Adorna do Johna Zorna“. Piše svakodnevno, čak i kad ne objavljuje.
ažurirano: 15/02/23
