Sanja Mučkajeva Vidanovska
Zastali smo na izlaznim vratima našega doma. Pogledah u tri lica.
„Uzeo sam svoj ključ od stana“, reče mi s gotovo neprimjetnim osmijehom. „U slučaju da nećete biti doma kad budem dolazio“, završio je, a osmijeh se zalijepio na naše sjene od slabe mjesečeve svjetlosti i progutao njegov šaljivi ton. Ugnijezdio se u moje grlo, kao neelastičan lanac. Progutala sam ga i vratila sve uspomene dok sam mu ljubila lice i upijala njegovu toplinu i miris.
„Sretan put, najdraže moje“, rekoh, a neelastičan lanac stegnuo se još više i gotovo mi onemogućio disati.
Zadnja svjetla automobilska polako potonuše u tamu. Potekoše sjećanja i trenutci prvoga izgovaranja riječi mama, do ovoga posljednjeg kad me zagrlio.
Sjećanja su čudna stvar. Znaju se komešati kao vihor emocija. Djeca rođena u devedesetim godinama prošloga stoljeća, nose neki čudno upisan kôd. Pitam se je li u njima ostao zvuk strašnih vijesti što poput košmarnog san iz kojega nema buđenja određuju naše sazrijevanje i njihov rast?
Suprug i ja zaručili smo se kad su počeli prvi pucnjevi u našoj zajedničkoj državi.
Puca se u Sloveniji…
U Hrvatskoj, granatiranja, eksplozije…
Poginuo je prvi mladić…
Odcjepljenje…
Svatovi dolaze po mladu nevjestu. Klarinet nadglasava harmoniku. Sviraju staro makedonsko oro. Svatovi plešu. Volim mladoga čovjeka s kojim sam zajedno još od početka studentskih dana.
U Bosni i Hercegovini događa se užas. Rijeke izbjeglica, majke s malom djecom… Skrivaju se u podrumima… Ne mogu izići napolje. Nemaju osnovnih sredstava… Događaju se strašni zločini… Ubojstva, silovanja, mučenja, genocid…
Tražimo posao. Nemamo osnovnih sredstava za život. Diplome završenih fakulteta vire iz ladica i tužno šute.
Granatiranja, otkidanja komada tijela. Pretvaraju se u mrtve uspomene… Raseljene osobe, napuštena ognjišta. I grobovi. Nema im tko odnijeti cvijeće. I umnažaju se novi grobovi, mogile od smeđe zemlje, a nad njima mrtve oplakuju preživjeli.
Prvo se zapošljava moj suprug, zatim ja. I poslije toga, najsretniji dan u našemu životu. Trudna sam, obavještavam s osmijehom na licu svoga voljenog. Grli me. Naš sin rodio se tri dana poslije završetka rata u Bosni i Hercegovini. Konačno je završilo sve.
Prebrojavaju se žrtve, objelodanjuju snimci užasnih zločina, mučenja, silovanih žena, ratnih zarobljenika kojima rebra vire kroz poderane košulje i djece bezizražajnih pogleda.
Naš sin raste i grlim ga sve jače. I razmišljam o svim izgubljenim pogledima, i propalim snovima. Odakle je došlo sve ovo? Odakle su došle devedesete? Pokušavamo nastaviti živjeti normalno. Svatko u svojoj novostvorenoj državi. I dalje ima previranja kao u kotlu iz koga podlo vreba đavao.
Nebo je u ljeto posijano zvijezdama.
„Zamisli želju kad ugledaš zvijezdu što pada“, kažem svomu sinu dok sjedimo na terasi.
Avioni nadlijeću naše nebo. Ispuštaju strašan zvuk, paraju nebo. Idem prema Srbiji. Zvijezde eksplodiraju. Bombardiranje… Moja rodbina živi tamo. Oni s kojima sam odrasla. S kojima smo svake godine išli na ljetovanje u Grčku. Uspomene naviru. O njihovim domovima u kojima sam provodila svoje raspuste. Otac mi je Srbin, ujna Hrvatica, tetak Crnogorac. Avioni su već stigli tamo…
Ponovno pratimo vijesti. Novi izvještaji o novim žrtvama. Život počinje vrijediti koliko jedna obična statistika. Toliko i toliko, poginulih i ranjenih. I novi pregovori. Sjedaju za dugačak stol i potpisuju dogovore. Neprirodni osmijesi su kao oštrice mačeva, a mi pred ekranima napeto očekujemo hoće li statistika već jednom završiti?
Etnički oružani konflikti. Statistika je nemirna stvar. Kao živa u termometru. Zna skočiti sa svojom otrovnošću. Govorom mržnje i igrom pijuna. Pijuni se lako vuku s ugojenom rukom iz udobne stolice. Masakrirana i uništena tijela, strah… I ponovno pregovori i dogovori. Blicevi su i dalje ovdje. Slikaju, izvještavaju, dok se raspala država sa svim svojim narodima pokušava oporaviti od života pretvorenih u pepeo.
Napetosti su i dalje prisutne, nekada u rastu, nekada u padu. Počinje i novi milenij. S novim milenijem dočekujemo još jednu radost. Dobili smo kćer. Razdoblje je to kad shvaćaš da su djeca jednostavno Božji dar. S manjim i većim problemima. Financijskim koje te imaš te ih nemaš. Više ih nemaš, ali je najvažnije od svega što statistika miruje. Razmišljamo o budućnosti naš djece. Ona rastu takoreći preko noći, kao kad se otvaraju proljetni pupoljci. Ležiš i sanjaš nešto neodređeno, a proljeće kuca tiho. Ujutro, u čudu ih vidiš pozelenjele kao da je to čudesan trenutak jednog treptaja očnim kapcima. Toliko brzo rastu djeca.
Ponekad mislim da sam zaglavila u svojoj mladosti koja mi ne dopušta da se probudim. Lukavstvom se zaplela u parole i združenost. U ono vrijeme kad bratstvo i jedinstvo nikada nije pomišljalo da će se završiti u krvi i mržnji. I razaranju mladosti, dok zrele godine postaju samo izbor sjećanja i borba za zadržavanje dostojanstva. Kako da to objasnim svojoj djeci, pitala sam se? Željela sam im urezati sliku o minuloj ljepoti.
Avion našega sina polijeće za Nizozemsku. I slijeće. Pisao mi je odmah toga jutra kad je sletio. Čekala sam da se oglasi messenger da se smirim i konačno zaspem. Nisam legla sve dok se moj suprug nije vratio s aerodroma i dok nije sletio njegov avion. Nisam ga pošla ispratiti. Jednostavno, nisam mogla. Neka opraštanja su lakša kad se događaju na ulaznim vratima doma.
„Dobro mi je na fakultetu“, slušala sam ga dok mi je pripovijedao. I vidjela onako usporenoga na monitoru. Internet se zna blokirati i moje dijete učiniti robotom.
„Smršavio si. Jedi više, molim te“, prebacujem se na drugu temu. Ne znam što da mu prije kažem. Koje savjete i pitanja.
„Da, da…“, smije se. „Znaš, predavanja, projekti, ispiti…“
„Čuvaj se. To je najvažnije. Pazi na svoje zdravlje“, molim ga gotovo plačnim glasom. „Pričaj mi o svojim novim prijateljima“, potičem ga brzo. Želim ga ispitati što više mogu. Da saznam sve. Dolazi mi da ispružim ruku da bih ga pomilovala, ali je zaslonsko staklo toliko hladno.
„Ivora znaš, pričao sam ti o njemu.“
„Iz Hrvatske?“
„Da. Pričao mi je jučer da mu je baka Makedonka, po majci. Iz Prilepa.“
„Doista? Eto, koliko je svijet malen.“
„U drugoj sobi žive Igor i Milutin. Obojica su iz Srbije.“
„Doista? Odakle su točno?“
„Igor je iz Opova, sela u Vojvodini, a Milutin iz Beograda.“
„Ne mogu vjerovati! I našli ste se u Nizozemskoj na istom fakultetu?“
„Da, da. A u preostale dvije uselili su se Haris iz Bosne i Hercegovine i Emir.“
„Emir je isto iz Bosne i Hercegovine?“
„Ne, Emir je iz Makedonije. Njegova majka je Turkinja, a otac mu je Albanac.“
„E, ne mogu vjerovati“, kažem mu. „Vi ste se skupili iz cijele bivše Jugoslavije.“
Pripovijedao mi je nadalje, detalje iz svoga života. Razgovarali smo dugo, obično nedjeljom kad je slobodan. Jedva čekam nedjelje. Da ga vidim i čujem. Pri svakom viđenju imam osjećaj da je u meni. A tijekom radnoga tjedna dio mojih misli uvijek je s njim. I jedva čekam praznike i raspuste kad dolazi doma. Ali raste i sazrijeva primjetno. Preobražava se u muškarca. Iako bijaše te noći, kad je prvi put odlazio na aerodrom, dijete koje sam gledala na fotografijama i prelistava sve četiri protekle godine.
Prisjećam se svega ovog u tišini aviona. Neki putnici spavaju, drugi tiho razgovaraju, a bijeli su se oblaci prostrli ispod nas. Koliko je svijet jednostavan kad ga gledam iz visine. I koliko smo ranjivi mi ljudi, pomišljam. Čuju se različiti jezici ovdje, gore na nebu. Zvijezde su zajedničke, kao što su zajedničke i nade. Putujemo zajedno u jednom malom ograđenom prostoru, ali i svatko sa svojim koje nosimo posvuda sa nama. Kamo god išli. Idem na dodjelu diploma. Moj sin je diplomirao. Sretna sam i uplašena. Što će biti u budućnosti? Hoće li ostati tamo ili će se vratiti u rodni dom? Uzdišem, dok pilot najavljuje da vežemo pojaseve. Počinje slijetanje. Idem sama, zato što nam financije nisu dopustile da pođemo svi na dodjelu diploma. Nizozemska je za nas skupa država. Prije tri godine bili smo sve troje zajedno u posjetu. Prvi smo put posjetili Nizozemsku. Zatim se pojavila epidemija corona virusa i zatvaranje granice nas je izludilo. Nismo se vidjeli dugo vremena. Nestrpljivo sam čekala slijetanje aviona. Gotovo sam mogla osjetiti njegov zagrljaj.
Zagrlili smo se jako i dugo.
„Prva mama je stigla“, uzviknuše gotovo u isti glas, kad smo stigli u studentsku zgradu. Njegovi drugari dočekali su me na ulaznim vratima.
„Ka ardhur nena epare!“
„Kada stižu ostale majke?“ upitah.
„Sutra.“
„Mama, kakvu kavu pijete? Mama, kakvu kavu pijete? Mami, cfare lloj kafeje pi?“
Predivan miris svježe kuhane kave, raširio se zajedničkom kuhinjom u studentskoj zgradi.
Prevod: Borislav Pavlovski
Sanja Mučkajeva Vidanovska
Sanja Mučkajeva Vidanovska rođena je 12.5.1967. godine u Bitoli. Osnovno i srednje obrazovanje završila je u Bitoli, diplomirala na Fakultetu šumarstva u Skoplju, a magistrirala na odseku za menadžment u obrazovanju. Objavila je romane "Grešnici", "Grešnici 2", "Samica", "Peta priča", "Novembarska raskršća" i "Bogovi imaju Internet", te zbirku poezije "Poezija za mesečinu". Roman "Novembarska raskršća" preveden je i objavljen u Turskoj. Njene priče su prevedene i objavljene u Rusiji. Njena dela su objavljena u zbornicima i antologijama na makedonskom, grčkom, bugarskom, srpskom i italijanskom jeziku.
Kontakt: sanjamuchkaeva@yahoo.com , Facebook: sanja.muchkajevavidanovska
ažurirano: 01/03/23
