Senad Jusić
Vrbas ovdje pravi blagi zavoj i, što mu nije odlika, grana se u tri rukavca stvarajući tako mala ostrvca, a naniže se te tri krivudave trake ponovo spajaju u jednu. Huči, nadošao je. Obala s ovu stranu je strma, vrbe i žbunje. Dalje se prostrla ravnica, ravnica je problem, kroz tamu prijeteće nepregledna, u njenoj mračnoj utrobi cesta nestaje, nikako da je sustignemo.
Najmlađa mora mokriti. Baš sad. Od straha, vjerovatno.
„Strpi se, evo tu smo. To je to“, obraćam se majci „ja dalje ne mogu. S obe strane su čet… srpski vojnici, punkt im je pravo nekih dvjesto metara. Idite cestom, samo cestom. Ne silazite s asfalta, sve okolo je minirano.“
Stoje skrušeno. Strah. Strah. Strah. Nestala je ona Irenina drčnost, nema zakeranja za svaku sitnicu, što ovo, što ono… Tišina. Negdje u daljini javi se puška. Nesvjesno se primaknu mome ramenu.
„Možeš li još malo s nama“, majka će molećivo „bar još malo?“
I ovako sam otišao više nego što treba. Ničija zemlja. Kuće su sve rjeđe, a polje sve šire. Prazne, davno izgorene kuće, otvori kao duplje na lobanji. Svjedoci pustošenja. Prošli smo i moju. Ostaje samo polje. Preklinjući pogledi – još malo. Jednom će mi to još malo doći glave. Oprezniji korak, napregnutiji, otkočena puška; one dišu na usta, da prikriju i taj izdajnički zvuk. Kad osjetim da su zastale, da hoće da stanu, okrenem se, nakratko, i ubrzam hod, a one me prate, zaborave na umor i kolebanje. Blago proširenje, međuzona, tu niko ne dolazi. Stajemo, zarasla cesta ode u noć. Ma koliko naprezali oči i pogledom razdirali tamu, ništa se ne razaznaje. Čučnule su. Na rubu su panike, na ovo nisam računao. Govorim šapatom.
„Nemate se šta bojati, samo idite pravo cestom i nakon pedesetak metara vičite glasno: Heej, mi smo civili, žene… tako nešto…“
Majka se premišlja. Na trenutak je neodlučna, nakratko baci pogled u pravcu grada, vrati oči na njih dvije, pa opet na cestu iza nas. Da li će odustati? Oprezno ustaje. Vadi pare za koje smo se dogovorili. Stišće mi ruku. Drhti.
„Hvala ti ko Bogu“, govori jedva čujnim šapatom „ako se ikada sretnemo…“
„Hoćemo, samo vi idite cestom. Samo cestom, ne silazite s ceste…“
Ništa ne zbližava tako kao strah i nevolja. Grlimo se kao rod najrođeniji, iskreno i prisno, za rastanak, bez izgovorene riječi. Dojučerašnji stranci. Tišina je. Tupa i mučna, uz prijeteće klokotavi šum vode.
Kako naglo dođe, osjećaj bliskosti tako i prestane. Potisne ga misao koja pritišće, koja ih parališe, misao na taj zadnji korak što ga moraju napraviti.
„Nema ni sto metara do njihovog punkta“, šapućem. „Idite pedeset i tad počnite vikati, bilo što, skontaće ženske glasove. Ni u kom slučaju ne silazite sa ceste. Samo hrabro, niste prve koje prevodim, vjerujte mi.“
Skanjuju se. Odustaće. Neće. Krenu nesigurnim korakom, zastajkujući. Okrenu se izgubljeno, pa kad me vide, kroče malo odlučnije; pratim pogledom sve dok nejasni obrisi ne iščeznu u tami. Čekam. Umjesto da se žurno vraćam nazad, čekam. Šta mi ovo treba? Da strepim za tri očajne žene koje sam upoznao prije tri dana. Za mizeriju.
Samo ne silazite s asfalta. Samo pravo, cestom. Samo asfaltom. Ispušiću jednu pa nazad. Dobro je, trebalo bi da su uspostavile kontakt mada je čudno da se nije čulo dozivanje. Dobro je.
„Bru-boom“, odjekne kroz noć.
Ovo je mina! Jebem ti sreću. I nesreću. Jebem ti žensku pamet. Glupače glupe. Sto puta sam ponovio da ne silaze sa ceste. Sto puta! Pa može li se meni išta odigrati kako treba?
Počinje prolom, čitavi rafali. Dum-dum-dumdum-tuum. PAM!? Odjekuje dolina, tutanj se u koncentričnim krugovima odbija s jedne na drugu stranu. Fijuče iznad glave. Misle da se uvukla neka diverzantska grupa.
Strma obala pruža zaklon. Ispod je prirodni kazan s opasnim vrtlozima, otac nikad nije dao da se tu kupamo. Nikad. Zbog sestre.
*
Bilo joj je trinaest godina kad se utopila. Na istom ovom mjestu. Povukao je vrtlog. Polje je tada bilo prekriveno šatorima njemačkih vojnika. Wehrmacht. Izvukao ju je plavokosi German; niko od mještana nije imao vještine i smjelosti da zaroni u prirodni kazan koji Vrbas pravi na tom dijelu, i da traga na par metara dubine. Dedo je preuzeo tijelo, uzeo ga u naručje i tako bez zastajkivanja i bez ijedne progovorene riječi nosio uz priličan uspon do kuće na brdu. To su stariji ljudi stalno prepričavali: njegovu staloženost, kameno lice, stoičku reakciju. Neninu reakciju nikad niko nije spomenuo.
*
„Opet cugaš.“
„Što to tebe tangira?“
„Ma nije, nego… Slušaj… vidiš onu ženu za zadnjim stolom… nemoj tako upadljivo… jeste, ona sijeda… sjećaš je se?“
Nikad vidio. Samo malo. Poznata mi odnekud… ipak ne.
„Pametnije ti je da zovneš turu nego što gledaš stare žene.“
„Vidiš, tu i jeste problem“, poče otegnuto. „Stanovala u ulazu moje sestre, bila jučer na kafi. Tri sata su pričale. Brat joj umro pa došla na sahranu. I da sredi papire oko svog stana. Miješani brak. Sad je u Kanadi. Izašla je, kaže, zadnju godinu, proveo neki vojnik za pare nju i kćerke kroz liniju. Starija joj kćerka, Irena, nastradala. Stala na minu.“
U zbunjenoj glavi misli se pletu sporo, nedorečene. Odjednom rasanjen, uznemiren, a nesposoban za rezon, uputio sam joj podozriv, ispitivački pogled. Je li to ona? Da Miki ne reče ne bih je ni… Sjedi nepomična, ukočenog pogleda. Zar je moguće da se ovoliko promijenila za… četiri godine. Lice ispijeno, blijedo. Zakleo bih se da je bila crnka. Sad je potpuno sijeda ali svejedno, osiona je, vanvremenski prisutna. U cijeloj njenoj pojavi ima nečeg prkosnog i potresnog. Crne oči hladnog sjaja fiksiraju, suzne ali bez ijednog treptaja. I kroz suze, oštar pogled.
Stvari za stolom, glupe čaše i pepeljare, postaju antičke vaze, piljim u njih i vrpoljim se pod njenim prodirućim pogledom. Miki mrmlja sebi u njedra, negoduje, kaže da se ne okrećem, da plače kako je mene ugledala, da popijem i da idemo.
Nisam ni primjetio kad je prišla, tek odjednom mi se stvorila iznad glave. Iako su joj oči bile vlažne, progovorila je neočekivano strogo i odsječno, glasom tvrdim:
„Vidim da uživaš… pa da te pozdravim.“
Gledam je sa strahom. Sve ostalo potisnuo je osjećaj da mi je nešto teško upalo u život, nešto od čega odavno strepim, i da će mi sad raznijeti i ono malo mira što ga daje dnevna doza tečne utjehe. Sjedim nepomičan i nijem, gledam je i riječi jedne ne uspijevam da pronađem iako silno želim i nastojim da nešto kažem, da se opravdam.
„Moje saučešće za brata“, rekoh u mučnoj tišini koja zavlada, učini se, u cijelom lokalu. Jedino sam to, zbunjen i izgubljen, izustio.
Oči joj se smračiše, kao da se trgla od jakog bola i prosto se osjetilo kako u njoj struji ona ženska, sirova, potiskivana snaga. Inače sitna i niska, sad me gledala odozgo, puna napadne odlučnosti.
„Ne plačem ja za bratom, zlotvore.“
Toliko ogorčenja i prezira u jednoj jedinoj riječi. Zlotvore!? Puna te nepopustljive gorčine, nage se i primaknu stolu, boreći se da zatomi bolni grč oko usana, neuspješno. Donja vilica se trese. Znam taj osjećaj. To mračno i kobno nasljeđe nikad joj neće dozvoliti da se opusti, stezaće je i u trenucima spokoja, ako ga ikad bude. Strepim, samo da ne sjedne. Nepomična i nijema, optužujuće zuri; uzvratio sam pogledom saučesnika i oborio glavu.
„Zlotvore“, ponovila je promuklo.
Sad gnjev preplavi mene, uzburkana mješavina srdžbe i nepravde. Ljutio sam se na sebe, na nju, na cijeli svijet, svu tu žgadiju što od mene pravi hulju i profitera. Zaustio sam da joj odgovorim, njoj, Mikiju, Dadi, Irmi, čaršiji, svima, svima, došlo mi da vičem, da konačno objasnim, da se derem, da plačem, ali sjedim ukočen i nijem, oborene glave. I stiskam čašu u ruci. Kako šutim i ne dižem glavu, i ona se malo odmaknu.
Videći me takvog, zgužvanog i bez reakcije koju je žudno očekivala, lice joj neprimjetno napusti ona tamna sjena a sitno tijelo izgubi onaj izazivački stav. Kako li bijedan i ukaljan moram izgledati da se i ta nesretna žena sažalila. Ona gleda negdje gore, ja u pod, čekamo da se nešto desi, ali ništa se ne dešava, šutimo i ta šutnja je doživotna. Ostaje samo misao na jedan događaj, težak i mračan, prije kojeg je sve bilo drugačije, mi smo bili drugačiji. Okrenu se bez riječi.
Prije no što će zamaknuti, uputi mi još jedan pogled, dug, strog i bolan; ponovo sam oborio glavu.
*
Zajednički odlazak na groblje. Nijemi polukrug u dijelu gdje se odvajkada ukopavaju članovi porodice; najsvježiji, dedin mezar provocira okorjelu divlju jabuku. Nakon pola vijeka, nena je ostala sama. Dobro je to podnijela. Ona i mama pokrivene maramama, muški u svečanoj tišini. Mirno je. Polagano se javlja tihi jecaj. Nena je plakala.
„Ma dobro, nemoj plakati“, tješi je mama.
Jecaj je postajao sve jači, pretvarajući se u grčevit plač.
„Nemoj plakati, pa eto Bog vam je dao da ste fino proživili. Niste nikad imali problema, bez ijedne svađe.“
Starica je nastavila plakati. Niz naborano lice slivaju se suze. Polako se sagnula i drhtavom rukom dodirnula jedan manji nišan pored dedinog, puno stariji, stariji preko pedeset godina.
„Ja plačem za svojom Đemilom.“
Senad Jusić
Senad Jusić neformalni je umjetnik. Rodio se, radi i živi u Bugojnu. Elektrotehničar po struci, društveno angažovan po inerciji, baštini ideje slobode, istine i pobune. Prozaist i poeta, okušava se i u muzici. Objavio dvije knjige, dokumentarističku prozu „Posljednji napad Prve čete“ i zbirku satire „Smrt općinskog vijećnika i druge jezive priče“. Piše kolumne i kritike na portalima, recituje za astalima. Neke od priča i pjesama ušle su u zbirke regiona.
Kontakt: gornjikopcic@gmail.com
ažurirano: 16/02/23
