Abid Jarić
Kada je Livanjka umrla, on se nastanio u njenoj kući.
Livanjka je bila bez poroda iako kažu da se nekad davno udavala. On se pojavio iznenada, uselio u kuću na Hazni i počeo obilaziti gradić nerado odgovarajući na pitanja radoznalaca koji su se nadali štagod saznati o ovom strancu. Rekao im je jedino da ga zovu Zeba i da je on Livanjkin sestrić iako su svi znali da ona nije imala nikoga u rodu. Kad se jednog dana pojavio na općinskim vratima i pokazao neki papir savijen u rolnu i povezan crnom trakom, niko više nije sumnjao da on doista ima pravo na tu kućicu.
Prolazili su dani.
Samo se rijetki u tom gradiću vjerovali da ovaj čovjek nije sotona. Jer kako u protivnom protumačiti to što mu Poštareva udovica, uprkos žestokom protivljenju svog brata, svake nedjelje peče pitu, umotava je u bijelu maramu izvezenu crvenim đulovima i vješa na nadvratnik njegove kuće? Ili ono kad je mesara Kasapa zaboljela glava i od njegove se dreke nije moglo spavati ni u trećoj mahali, a ovaj mu samo prstenom dodirnuo jedno mjesto na kući i Kasap smjesta zaspao – nakon dva dana i dvije noći!? Ako čovjek nije mračnjak, kako to da svaka kokoš koju domaćica ne može uhvatiti njemu slijeće na ruku da kljucne šta god mu se zatekne na dlanu? Kad ga je nedavno ujeo pobješnjeli Kudrov, on je samo otresao nogom i ništa mu se nije desilo. A šta bi mu se i desilo kad ima đavolju krv, govorili su. Lovci su Kudrova ganjali čitav dan i tek su ga pred mrak stigli na Velikoj međi i na mjestu ubili; kažu da je plakao kao čovjek i da mu je krvava pjena izlazila na usta pa ga je bilo strahota gledati. A onda, ako nema urokljive oči, zašto majke skrivaju od njega djecu, a djeca kao u inat hrle k njemu, da im dadne malehne frulice, ne veće od kažiprsta? Ako nije mračnjak, zašto svaku noć sjedi na klupici iza kuće i satima gleda u nebo kao da s njega skida samo njemu znane znakove koje će sutradan upotrijebiti za svoje crne magije? Neki su išli dotle da tvrde da ono i nije čovjek nego nekakva prikaza koja je ko zna odakle došla u ovaj grad da plaši čestit svijet i ne da mu mira. Samo prikaze imaju na licu takvu masku s koje se ne može ništa pročitati. Neko se sjetio i starog Maćana koji je govorio „Kad ovakvi, kao što je ovaj, počnu hodati zemljom pravi ljudi će morati nestati. Neće biti mjesta i za nas i za njih.“
Sad kad Maćana više nema, svi su se složili da je bio u pravu.
Mladićevi česti odlasci u obližnju šumu nisu mogli ostati neprimijećeni.
Pošto je bio došljak, nije teško zaključiti da se nalazio pod budnim okom svih mještana koji u strancu ne vide prijatelja, a posebno ako stranac namjerava zauvijek ostati u njihovoj sredini. Nije ga bilo teško uhoditi među bukovim i jelovim stablima i na proplancima obraslim ljeskovinom. Gusti pleter je omogućavao da se prati svaki korak ovog neznanca. A on je zastajkivao samo pored omorika i, ako su grane bile nisko, rezao bi samo jednu i to onu okrenutu ka sjeveru. Onda bi oštrom čakijom skidao s nje koru, mirisao drvo, dugo ga zagledao, pipao vrhovima prstiju i isjecao na nekoliko komada iste dužine. Na kraju bi sve to povezao kanapom i stavljao u poveliku vunenu torbu na koju je neka vješta tkalja utkala zlatno žuti suncokret.
Onaj ko bi ga promatrao kasnije bi drugima pričao sve što je vidio. A oni su jednostavno zaključivali: nije to čovjek, nego šejtan.
Istini za volju, najviše ih je nervirala njegova ravnodušnost prema svim tim pričama.
Kakav je ovo čovjek, pitali su se u čudu, da mu pod nos turiš ružu, on bi i tad njušio travu pljuskavicu? U posljednje vrijeme, susrećući se s njim, smijali bi se glasno iako za to nije bilo razloga. Kako im reći da griješe? – pitao se ovaj čovjek. Kako se smijati nesreći koja je svuda oko nas? – to ga je strašno mučilo. Da li da im kaže da će, bez obzira na njihov smijeh, sin njegovog prvog komšije šumara i sutra doći na njegova vrata nudeći mu za sitnu paru ono što je ukrao iz kuće? Ili da onu ženu iz kuće na kraju sokaka niko neće spriječiti da i dalje vara muža jer je ovaj star i onemoćao i ne može je pratiti na njenim zamršenim putevima koji vode do mnogih vrata? Pela, trafikant, i dalje će se hvaliti kako najbolje pjeva iako je još davno izgubio sluh. Varoš će se i dalje smijati crkvenjaku koji je zbog dugog suzdržavanja postao „malo na svoju“, bez obzira što ga poneko još uvijek zaustavlja na ulici i pita za savjet.
S vremenom je odustao od namjere da im bilo šta objašnjava. Razumio je njihovu nevolju kao što se i sa svojom pomirio. Rat je već poodavno minuo, ali je u svijet unio sumnju, pa niko nikome više ne vjeruje. Podozrivost se posebno iskazivala prema strancu.
Sumnjajući da se može živjeti od prodaje drvenih ptica, oni su vjerovali da on ima kakav skriveni dukat koji se ne troši i od kojeg se da lijepo živjeti.
Niko nikad nije vidio kako nastaju njegove figure. Ali kad bi bile završene, ljudima se činilo da će im ptice lahko izmigoljiti iz prstiju i odlepršati put sunca, kako to ptice inače znaju činiti. Neki su tvrdili da su držeći drvenu pticu osjećali na dlanu toplinu njenog sićušnog tijela, i da se ta toplina širila okolo poput opojnog mirisa, pa zahvatala čitavo čovjekovo biće utapajući ga u raspoloženje slično onom kad poželimo da trenutak sreće i blagosti nikad ne prođe. Na velikim vašarima koji su se u ovom gradiću održavali četiri puta godišnje prodavalo se sve i svašta, ali svi su željeli kupiti njegovu pticu u drvetu. A najskuplje su bile lastavice.
On bi u prvi mrak sjedao na klupicu iza kuće.
Ruka bi lagano krenula ka džepu i prsti bi nježno dodirnuli frulu. Onda bi se usne primakle pisku, vlažne i drhtave, kao da su htjele da taj prvi dodir bude što nježniji i mekši. Grudi bi se nadimale, a obrazi praznili i punili u nepravilnim razmacima. Prsti bi u nevjerovatnom ritmu prelazili preko rupica na cijevi. Kako je svirka odmicala, njemu bi se glava sve više dizala put neba, a oči, nakvašene i širom otvorene, razgrtale noćnu tamu. Lice mu se tada opuštalo i kao da nikad nije imalo onaj tvrdi i ukočeni izraz zbog kojeg su ga ljudi izbjegavali. Čekao se samo trenutak kad će se tijelo odvojiti od klupice i vinuti put neba. Da ga je neko gledao, vidio bi kako sav treperi dok prsti završavaju posljednje akorde i kako se na kraju stresa, glava mu klonulo pada na grudi, a desna ruka s frulom teško spušta niz umorno tijelo.
„Ovo je bilo za tebe, Ptičar. Samo za tebe, da znaš, i za tvoju svadbu koje neće biti“, muklo bi prošaptao.
Onda bi mu se iz grla oteo mukli uzdah, kao i uvijek kad se čovjek oslobađa tereta koji ne može nositi.
Te noći mu nije hučalo u glavi.
To nije dobar znak, mislio je. Već je navikao na taj osjećaj koji ga je godinama nemilosrdno progonio. Sve od rata. Nije imao volju izaći u bašču i sjesti na klupu iza kuće, daleko od svih očiju. Legao je na krevet i okrenuo se prema poluotvorenom prozoru. Nije dugo prošlo i slike su se počele nizati. Kao svaki put. Istim redom.
2.
Znao je govoriti: Ko bi lastavicu ubio, bio bi neoprostivo griješan. Lastavica je ptica koja je zaslužila milost Božiju. Kad se Mučenik skrio pred progoniteljima ispod mosta, vivan ga je htio prokazati. Vivan je uzvikivao: Tu je, tu je! Lastavica je cvrkutala: Nije tu, nije tu! Zbog počinjenog grijeha, Bog je prokleo vivana, a lastavicu blagoslovio.
Zvali su ga Ptičar.
I imao je druga Zebu.
Svraku nije volio.
Ona je donijela trnje kojim je Mučenik okrunjen. Lastavica je, krijući se od mučitelja, dolazila i u kljunu odnosila jedan po jedan trn koji je Mučeniku probadao čelo i oči. Zbog toga svrake nije ubijao, nego hvatao i mučio ih istim mukama – ubadajući im u glavu trnje ili čičke.
Na Veliki petak je platio nekoj djeci da očiste nekoliko lastavičjih gnijezda i da u njih stave komadiće raznih kolača.
Vjerovao je da lastavice zimuju u vodi.
„One se skrivaju u rijekama i jezerima“, tiho bi pričao, sklopljenih očiju. „Nogama ili krilima
se spajaju u grozdove i spavaju pod vodom. U proljeće iz vode izlijeću samo mlade lastavice, a starima opadne perje i pretvaraju se u žabe.“
„Nekada su na nebu bila tri sunca“, govorio je Zebi, a on mu je vjerovao. „Međutim, zmija Carica posrkala je dva, a treće je lastavica sakrila pod krilo i odnijela visoko u nebesa. Ona dva blijeda i suha sunca što se ponekad vide na nebu to su ona što ih je zmija popila, a ono što nas sada obasjava sačuvala je lastavica.“
Znao je gotovo sve o lastavicama. I da je u islamu zovu džennetskom pticom. Zeba mu nije rekao da Perzijanci vjeruju kako lastavičje cvrkutanje razdvaja drugove i uništava prijateljstvo. Povrijedilo bi ga kad bi saznao da je tamo smatraju pticom zloslutnicom.
Nastavio je ubijati ptice i tog proljeća dok je čekao povratak prvih lastavica. Pucao bi samo jednom i nikad nije promašio.
**
To proljeće očekivao je sa puno strepnje.
„Ako se prva lastavica pojavi sama, od moje ženidbe nema ništa“, uvjeravao je Zebu. „Ako dođe u paru, bićeš mi kum. I svirati naše najdraže pjesme na toj tvojoj fruli, da znaš.“
Dok je ovo govorio, ožiljak na lijevoj strani lica kao da bi se malo izdužio.
Tog proljeća, prvi put otkad se poznaju, jedna lastavica mu je, pogođena, pala pred noge.
A onda se, u ranu jesen te godine, i Zeba našao na njegovom nišanu.
**
Iz obližnjeg gustiša dolazio je slab šušanj prigušen gorkim mirisom divlje ružice. Zebi se učini da vidi tamnoplavo perje lastavičjeg krila. Zemlja se već uvlačila u modrikastu koprenu noći kao u kakvom istočnjačkom perivoju.
Svezanih ruku mnoštvo se zatalasa i njegov uzdah krene do samih vrhova obližnjih jelica. Pognute glave njihale su se u ritmu klecavih koljena koja su se približavala rubu kamenitog ambisa. Grotlo je pod okrvavljenim nogama izgledalo kao vreteno, a njegovo dno, kao bodljikava strelica, pogađalo je svaku zjenicu u mnoštvu.
„Momci, imam vjeru u vas. Ne trošite municiju. Jednim metkom završite posao“, siktao je komandirov glas.
**
Trojicu doguraše do ruba. Nebeska grmljavina priguši tri pucnja. Grmjelo je iz vedra neba.
Tri nova već su stajala iznad provalije.
Čekala se zapovijest.
„Pali!“ – zapovijedi komandir.
Jedno tijelo je ostalo na ivici ponora. Neko priđe i snažno ga gurne vojničkom cokulom. Onda nekoliko puta cokulu provuče kroz travu.
„Htjeli ste zemlju, eto vam je!“ – opsova i stade u streljački vod.
Puščane cijevi već ravnaju slijedeću trojicu na rubu ambisa. Ovi im u tome pomažu i trude se da sve ispadne kako traže puščane cijevi.
Kod osuđenika na smrt najstrašnija je njihova solidarnost s kaznom.
Njih šesterica krenuše u isto vrijeme. Grubo i uz psovke razdvojiše ih u dvije grupe.
„Ne žurite. Vi ste fin narod i držite se reda. Dolje ćete svakako biti skupa“, zaškrguće komandir i kratko se zakikoće.
Mirno i bez panike, oni ravnaju stopala. Nosnice im se šire, a prsa nadimaju u bljutavom mirisu baruta i popaljene ledine.
**
Zeba je posljednji, i sam. Gleda u svoje šake čiji će se prsti za koji trenutak zgrčiti dolje – na dnu.
„Odstupite!“ – zagrmi neko. „On je moj!“
Zeba prepozna glas i nešto ga ljuto ujede ispod lijeve sise.
A on, Ptičar, sagnuo se i vezuje pertlu na vojničkoj čizmi. Činio je to mirno kao da pred sobom ima čitavu vječnost. Kad je završio, uspravio se i zagledao nekamo kroz lišće koje je drhturilo u ovom plavičastom sumraku.
Četiri snažne ruke, kao kliještima, zgrabiše Zebu i postaviše ga na rub bezdana.
Ne opire se.
Opet su zajedno.
Ptičar i Zeba.
Samo što ovoga puta nisu jedan uz drugog, nego jedan iza drugog.
Streljački vod stoji nijem i bez pokreta. Cijevi su odložene uz nogu.
**
Zeba osjeća njegov dah. Duboko i u pravilnim razmacima ispušta zrak kroz nos kao nekad, kao i uvijek kada je prvim metkom nepogrešivo pogađao cilj.
Obojici niz leđa krenuše potočići znoja.
Mora biti da je ovo neki san, kuhljalo je u njemu. Pa ovo ne može biti stvarnost.
Čuo je kako metak ulazi u cijev.
Između neba i zemlje poče se zgušnjavati modrikasta koprena.
Kad će već? – zabadalo se u Zebinu svijest takvom snagom da je poželio viknuti: Hajde Ptičar, šta čekaš? Vrijeme je!
Kod osuđenih na smrt najnerazumljivija je njihova hrabrost.
**
Cijev iza Zebinih leđa bljune vatru.
Zeba se malo zanjiše, ali ne osjeti bol.
Zar se može umrijeti bez boli? zasječe ga.
A onda mu sinu. Ne smije čekati drugi metak.
I vinu se kroz zrak.
Svi oni, ljubičasti od sumraka i nijemi od čuda, vidješe kako jedna lastavica leprša put neba na crvenoj munji koja je iznenada osvijetlila cijeli prostor.
3.
Kad ga je ujutro našao neko ko je unuku za rođendan htio kupiti lastavicu, već je bio hladan.
Lice mu se samo malo izdužilo i omekšalo, a poluotvorene oči ukočeno su gledale prema polici prepunoj izrezbarenih ptica među kojima se isticala drvena figura nekog mladića s dubokim ožiljkom na lijevom obrazu.
Abid Jarić
Abid Jarić rođen je u Duvnu, BiH, 1950. godine. Završio je Filozofski fakultet u Zadru. Od 1997. godine živi u Zenici gdje radi kao gimnazijski profesor i direktor. Autor je zapaženih radova iz područja jezika, književnosti i pedagoške prakse. Zastupljen je u više zbornika kratkih priča. Autor je četiri knjige: "Podgradinske priče", "Velika propunta" (roman), "Bijelo na crno" (kolumne, članci i komentari) i "Čovjek u vidokrugu" (pripovijetke).
Višestruko je nagrađivan (Naša riječ, Ulaznica, Susreti Zija Dizdarević, Simha Kabiljo, Milutin Alempijević i druge).
Kontakt: jaric.abid@yahoo.com
ažurirano: 04/02/20
