Ana Knežević
„Hamzo, otvori! Hamzo, otvori, ja sam susjed Petar! Hamzo, pogodili su biblioteku granatom, izgorjela je Vijećnica…“
„Kad?“ viknuo sam iz kuhinje.
„Prije tri dana… Hamzo, kažu da ti je unutra izgorio prijatelj, onaj luckasti…“
„Što?! Nemoguće, biblioteka ne radi, nitko nije bio unutra mjesecima!“
„Ne znam, Hamzo, rat je, svašta govore ljudi… Bio sam jučer u čaršiji, dijelili su obroke, tamo je bio i Adilj. Rekao mi je da ti prenesem da je Amar nestao, nitko ga nije vidio od požara.“
Amar. Da mu nisu zatvorili biblioteku, ne bi opazio da je počeo rat. Bio je u pravu s obzirom na sve, sav taj hladan prezir, odlučnost da ne sudjeluje u svemu ovom. Još odmalena je znao. Znao je da je sve ovo samo farsa. U školi je samo šutio, nije odgovarao ni na jedno pitanje, nije rješavao testove. Nastavnici nisu znali kako da izađu na kraj s njim. Bili su uznemireni ravnodušnim pogledom kojim ih je gledao dok su vikali i skakali oko njega. Amar Luckasti. Amar kopile. Amar, Amar, ima sto očeva… dovikivali su mu svi kad bi ulazili u razred. Ovakve su dječje šale poticale njihove majke, jer ukoliko je netko mrzio Amara, to su bile majke. Svaka od njih potajno se u sebi bojala da je Amar tajni suprugov sin.
„I još nešto, Hamzo, pazi kamo ideš, cijeli grad pretvoren je u snajperski sokak.“
„Hvala ti, Petre, čuvaj se.“
Moram izaći te ga potražiti. Ali gdje?! Nije doma, nije u biblioteci… na toliko se mjesta odvija njegov život… Izgorjela je biblioteka?! Izgorjeli smo i mi. Amar nije bio u Vijećnici samo kad bi se susreo sa mnom u čaršiji kod Adilja. Osim mene, nitko drugi nije znao da je Amar, ustvari, jako razgovorljiv. Susretali smo se svakog podneva, dolazio je i pio po nekoliko kava jednu za drugom i pričao o likovima o kojima je čitao. Za njega nisu postojali ljudi, samo književni likovi. Živio je u knjigama, a ne u svijetu, još poprilično vremena prije negoli je otkrio Vijećnicu. Jedan od redovitih majčinih mušterija bijaše poznati pisac iz našega grada. Kad smo bili u drugom razredu, počeo mu je svakog tjedna prilikom posjete njegovoj majci, najvjerojatnije zbog osjećaja krivnje, donositi knjige. Amar je, došavši u školu, otvarao knjigu te ju čitao od prvoga do posljednjega sata. Ako bi ju pročitao, sljedećeg dana ponovno je sjeo u klupu, otvorio knjigu i iznova ju čitao sve dok mu majčin prijatelj nije donio novu. Sjedio sam s njim. Kad je bilo dosadno na satovima, čitao sam i ja jer se nisam, osim čitanjem, imao čime zabaviti. Tako sam i počeo čitati. Ako sam nešto naučio u školi, to je bilo iz tih knjiga. Majčin klijent, sigurno impresioniran dječakovim interesom, počeo mu je donositi po nekoliko knjiga, i tako je Amar imao što raditi svakog sata, a i ja s njim. Nastavnici su odustali od njega i ideje da ga preodgoje. Jednom sam ih čuo kako su u hodniku govorili: „Kakav otac, takav sin“ i smijali se naglas. Bio sam mali i nisam znao kako da si tada to objasnim, ali sam znao da učim nešto važno iz čudnih i nerazumljivih Amarovih knjiga. Osjećao sam da mu nešto dugujem. Kad bismo pisali test, pošto bih završio svoj, nabrzinu sam rješavao i njegov. Pa je tako Amar bez izgovorene riječi u osam godina osnovnoga obrazovanja uspio proći kroz te godine, a da nije ponavljao razred.
Onoga dana kad mi se Amar prvi put obratio, bio je svibanj i imali smo 14 godina. Prvi je put došao u školu bez knjiga. Bio je to jedan od rijetkih dana koji nismo proveli u čitanju.
„Napustila me je moja majka“, reče.
Ostao je sasvim sâm. Majkama se svidjela ova nova uloga, pa su mu spasiteljice donosile hranu. Bio je luckast prvih tjedana, vrtio se lijevo-desno, češao, lamatao nogama, ne mogavši otrpjeti držati glavu uspravno kako bi gledao u nastavnike i čuo učenike.
Tad mi se i počeo obraćati, došavši u školu rekao bi mi: „Hamzo, kako si? Hajde ispričaj mi nešto o sebi.“
Nakon nekoga vremena, otkrio je Vijećnicu. Kad se probudio, izišao bi iz kuće, prošavši istim putem, nakon čega bi ušao u Vijećnicu iz koje je izlazio u ponoć, i tako svaki dan. Prestao je pohađati školu i nije se upisao u srednju. Poslije nekog vremena, ljudi iz biblioteke odlučili su ga zaposliti.
Ja sam se upisao u gimnaziju i te godine bile su mi nepodnošljivo dosadne. Prečitavao sam neke od knjiga koje smo čitali zajedno Amar i ja. Nisam ga potražio, ali sam jako mnogo mislio na njega i na te knjige. Kad je došlo vrijeme upisa na studij, upisao sam se na filozofiju.
U prvoj godini studija, otišao sam u Vijećnicu, znajući da ću ga tamo vidjeti. Zastao sam ispred pulta i upitao: „Imate li Kugu od Alberta Camusa?“ Podigao je glavu, onako odjeven u tamnoplavo. Nisam mogao vjerovati, pomislio sam na trenutak da vidim Ivanku, njegovu majku, ženu čija je ljepota i način života ostala tema što je tresla Sarajevo dugi niz godina pošto je otišla. Isti nježni bijeli ten na kojem su tamne oči dobivale ljubičasti sjaj.
„Amare, kako si? Odavno se nismo vidjeli.“
„Hamzo, jesi li to ti?“
Prvi put vidio sam osmijeh na njegovom licu. Morao sam skrenuti pogled jer nisam mogao izdržati intenzitet njegovoga pogleda. Zatim sam shvatio da je to bio rijedak trenutak. Amar bijaše prestao gledati ljude u oči, zato što im nije htio ni toliko dati od samoga sebe.
„Da, imamo Camusovu Kugu.“
„Uzet ću ju. Amare, želiš li da popijemo kavu u čaršiji?“
Kao da je prvi put čuo nešto takvo. Šutio je i tražio Kugu na policama.
„Da, želio bih. U podne, kad završim s poslom.“
Otada pa sve do prije nekoliko mjeseci kad je počeo rat, sastajali smo se svaki dan u čaršiji kod Adilja i pili kavu za kavom, svakodnevno po dva sata, poslije kojih se Amar ponovno vraćao u Vijećnicu. Često bi me netko zaustavio u čaršiji i ispitivao o Ivankinom sinu, koji je toliko sličio na nju. Amar nije prestao uznemiravati sve svojom nezainteresiranošću. Osim sa mnom, jedini ljudi s kojima je razgovarao bijahu oni što su dolazili u biblioteku, a s njima je razgovarao samo o knjigama koje su tražili. Ljudi su mislili da je čudan, luckast, da je pisac. Amar nije bio toliko plitak, nije bio poput mene. Nije čitao da bi postao pisac. Čitao je zbog čitanja. Čitao je da izbjegne ljude, da zaobiđe život.
Nema ga nigdje već dva tjedna. Izlazim svaki dan rano ujutro, pretrčavam od doma do čaršije, nadajući se da ću ga sresti. Pretrčavam. U ovom gradu od kada je počeo rat više nitko ne hoda, svi ga samo pretrčavamo. Adilj mi je rekao da se te noći kad je pala granata na Vijećnicu prvi pojavio Amar. Trčao je, od vrata do vrata, lupao, kucao, punio lonce vodom iz čaršije i gasio biblioteku. Tako satima, bez prekida. Potom su došli vatrogasci, uzeo je crijevo s vodom, ulazio u vatru, gasio tamo gdje nitko nije imao hrabrosti ući. U svitanje je već bilo jasno da ne bijaše ništa spašeno. Sjeo je unutra, u pocrnjelu biblioteku, i plakao. Sigurno prvi put. Otada ga nitko nije vidio.
„Hamzo, Petar je… Kažu da se pojavio Amar, bio je doma.“
„Što?! Tko ti je to rekao?“
„Filip, moj bratić, koji živi u njegovoj zgradi.“
Nisam se ni osvrnuo na prevrnute autobuse, nisam ni pomislio na metke, otrčao sam odmah do njegovoga stana. Pokucao sam s neznatnim strahom, pitajući se što će se dogoditi. S olakšanjem sam dočekao pitanje: „Hamzo, kako si?“ A potom me pozvao da uđem. Nije spomenuo Vijećnicu, nisam ju ni ja spominjao. Bio sam sretan, izgledao mi je sasvim dobro. Sjedili smo kod njega u stanu i razgovarali, kao i uvijek, o knjigama. Na trenutak nije bilo snajpera, nije bilo mrtvih, bijasmo u čaršiji, u Adiljovom dućanu, pili smo tursku kavu, dok se čaršija veselo ushodala, sunce pripeklo, a mi razgovarali i razgovarali o nekom književnom liku kao da je živ čovjek od krvi i mesa, kojeg smo poznavali i koji je tog trenutka prolazio pored nas.
„Jesi li gladan, Hamzo?“ upitao me je nakon nekog vremena.
„Pa jesam, da… baš bih nešto pojeo.“
„Ajde, imam pripremljenu čorbu“, rekao je i ušao u kuhinju.
Donio je iz kuhinje veliki lonac i stavio ga na stol. Postavio je dva tanjura, jedan za sebe, drugi pred mene.
„Amare, pa gdje su ti knjige, vidim da ti više nisu u sobi?“
„Pa da, premjestio sam ih u kuhinju pred nekoliko dana, učinilo mi se da im je tamo mjesto“ , reče i zaimačom stavi čorbu u moj i svoj tanjur.
„Pa da, da, zašto ne, svaka promjena je dobra…“, rekoh, i gledajući kako već srče čorbu, posegnuo sam i sâm za žlicom.
„Amare! Što je ovo?! Ovo su komadi stranica… ovo je knjiga s vodom… Ovo je čorba od knji… Prestani ju jesti!“
„To je čorba pripremljena samo od sastojaka autora Hrvata, Srba i Bosanaca. Popularan specijalitet u restoranima na Zapadu“, reče smireno.
Prvi put sam ga čuo da izgovara nešto takvo.
Susretali smo se nekoliko godina u čaršiji, pili kavu za kavom, razgovarali do nepodnošljivosti, a sada sam prvi put čuo iz njegovih usta riječi Hrvat, Srbin, Bosanac, tako da mi se učinilo kako ih i ja čujem prvi put…
„Amare, kakvi Srbi, kakvi Hrvati, čovječe, jedeš čorbu od knjiga!“
Zatim sam mogao samo zašutjeti. I gledati ga u suzama, toliko stvrdnutim da nisu htjele poteći, kako srče čorbu, žlicu po žlicu, stranicu po stranicu. Kad je završio, oblizao je tanjur na kojem bijaše ostao još poneki komadić, pa je uzeo zaimaču te si stavio novu porciju, upitavši me kako smo doma.
Tresle su mi se ruke, nisam mogao podnijeti gledati ga takvog.
„Amare, idem“, rekoh.
„Dođi u petak“, reče, „pripremam nešto posebno u petak. Čorbu od ilustracija iz jugoslavenskih zemljovida.“
Imao sam hrabrosti otići kupiti kruh za cijelu zgradu u dućanu koji se nalazio u snajperskom sokaku, ali se nisam mogao sabrati mjesecima da bih ga otišao ponovno vidjeti.
Poslije nekoliko mjeseci javili su mi da je Amar umro. Našli su mu u trbuhu nakupinu papira u obliku lopte. Liječnici su bili zbunjeni, ja nisam. Znao sam da u njegovom trbuhu sjede zajedno Srbi, Hrvati i Bosanci za istim stolom…
Prevod: Borislav Pavlovski
Ana Knežević
(1993) studentkinja je na Katedri za opštu i komparativnu književnost Univerziteta ,,Sv. Ćirilo i Metodije” u Skoplju.
Kontakt: knezevic_ana@hotmail.com
ažurirano: 31/01/20
