Vesna Todorovska
Prosinac. Zameten utorak. Stajala sam na raskrižju kod gradske tržnice, umotana u veliki pleteni šal, dok sam čekala da stigne kolega. Dok su mi se nosnice ispunjavale mirisom tek pečenih krafna, kruljenje crijeva se uvećavalo. Lupkala sam ukočene noge jednu o drugu da ih ugrijem. Ozeblo tijelo podgrijavalo je moju nestrpljivost. Znala sam da je i u starom Golfu hladno, ali barem ne bih stajala na zaleđenom nogostupu.
Konačno je tamnoplavi automobil stao ispred mene. Sagnula sam se da pogledam poznati lik kolege Fatmira, koji mi je samo mahnuo rukom da uđem unutra.
„Mermenđes. Kako si ovoga hladnog jutra?“
Fatmir me nije ni pogledao. Stavio je u usta zapaljenu cigaretu i vješto se uključio u kaotični promet. Naviknula sam se na njegove jezične greške.
„Dobro sam, malo promrznuto, dobro je što je prestalo puhati.“
„Autocesta je sigurno očišćena“, uzvratio mi je pospano, zijevajući. „Ali ne znam kako će bi do škola.“
Dok smo se vozili po autocesti, šutjela sam. Neizvjesnost glede stizanja na radno mjesto oboje je mučilo. Osjećali smo strah koji se oživotvorio odmah čim smo skrenuli kod tri silosa za žito, što su se kao neboderi uzdizali nad bijelom zemljom.
Pred nas su izišla trojica vojnika. Obješene puške, stisnute objema rukama, djelomice uperene prema nama, još više su mi zaledile tijelo, koje je ovoga jutra ionako bilo promrzlo.
„Kamo ste krenuli?“ strogo nas je upitao najviši, koji je prije toga izdao naređenje da iziđemo iz automobila te se identificiramo.
Stajala sam iza kolege, a strah je lebdio kao duh iznad nas. Možda se zbog toga razloga približio još jedan od vojnika i ugodnijim glasom objasnio nam da iz sela nije nitko ni izišao niti u njega ušao jutros. „Ako morate na posao, krenite pješice, jer ćete se inače zaglaviti s kolima u snijegu.“
Automobil je ostao stajati i stražariti zajedno s vojnicima u snijegu.
„Moramo se pojaviti na radnom mjestu.“ Fatmir me je prvi put pogledao, upućujući mi pogled prepun molbe i nastavljajući govoriti:
„Ja ću ići naprijed, a ti me slijedi po mojim tragovima. Prtit ću snijeg, tako da što manje smočiš noge.“
Klimnula sam glavom u znak odobravanja. Sporo smo se kretali. Noge su nam propadale do koljena u suhi smrznuti snijeg. Pri svakom koraku čulo se pucketanje, a smrznuta površina popuštala je pod pritiskom noge. Fatmir je bio nizak, a pogrbljenost mu je dodatno skraćivala tijelo. Hodali smo šuteći. Sva snaga naših tijela bila je usmjerena prema želji da što prije stignemo do škole. U cijeloj okolici kao da su se izgubili glasovi. Čulo se samo naše otežano disanje. Sada čak nije bilo ni pasa koji su uvijek trčali za kolima kad smo se vozili.
Školska zgrada bijaše kućica s dvije prostorije i malim hodnikom koji ih je razdvajao. Naš dolazak s radošću i nevjericom bijaše pozdravio domar. Unutra je bilo toplo. Promrzli od hladnoće stali smo pored pećice u kojoj su pucketala suha drva. Na malom stoliću bile su postavljene čaše za čaj. Pila sam lakomo. Puhala sam smrznutim usnama, dok sam u dlanovima stezala toplu čašu. Moje su joj ruke potkradale toplinu mijenjajući joj boju u tamnoljubičastu. Dvojica muškaraca razgovarali su na albanskom. Razumjela sam poneku riječ pa sam shvatila suštinu: hladno, mnogo snijega, djeca nisu ovdje. Glavnu vijest čula sam od domara na makedonskom: na televiziji su priopćili da se nastava prekida i počinje zimski raspust.
Prostorija se ispunila mirisom vlage što se isparavala iz naše odjeće koja se polako sušila. Za kratko vrijeme malo predsoblje ispunilo se mirisom duhana što su muškarci sa zadovoljstvom motali i pušili.
Osušili smo hlače, cipele i spremili se za povratak. Domar je stajao na školskim vratima, mašući rukom u znak pozdrava i skorog viđenja. Polako smo se po istim tragovima vratili natrag do automobila. Visoki vojnik sarkastično nas je pogledao. Njegove su oči govorile: nisam li vam rekao. Ostali, s glavama napola uvučenim u šinjele samo su nas kratko pozdravili.
*
Stan je bio jedva pedesetak kvadratnih metara. Otac je umro prije dvije tisuće i prve. Moja majka dobivala je njegovu mirovinu. Njen život bio je posvećen obitelji. Nije bilo čudno što je prije vremena ostarjela i s naboranom kožom…
Živjele smo vrlo skromno. Pamtim, svako jutro ispraćala me je u školu toplim čajem i nekoliko biskvita serviranih na tacni od fildžana za kavu, s velikim i iskrenim osmijehom punim ljubavi.
Pamtim, majčine oči pune suza kad je ispratila moga brata u rezerviste. Glumeći hrabrost i popravljajući mu vojničku odoru poljubila ga je i drhtavim glasom poželjela sreću, da se živ i zdrav vrati.
Niti sretan. Niti zdrav. Niti živ. Moj brat bijaše jedan od četvorice čiji je automobil naletio na minu. Doma su nam donijeli limeni sanduk s tijelom, a na naše pitanje je li cijelo, nismo dobili odgovor.
Otada su prošle tri godine. Sada je sve mirno, život teče u suživotu i razumijevanju.
Bratova slika s crnom ukoso vezanom vrpcom stoji ovješena na zidu nasuprot stolu. Kad bismo sjedili za stolom njegov pogled bio bi upućen prema nama. Često bih uhvatila majku kako razgovara s njim kao da je ovdje, sjedi pored nje i pažljivo je sluša. U svemu što je radila pronalazila je neku sitnicu što bi je povezivala s pokojnikom. Stalno je plela vunene čarape koje je šarala svojim suzama. Navikla sam se. Nisam joj predbacivala. Samo bi je nježno pomilovala po sijedoj kosi i nježno poljubila.
Iz poštovanja prema pokojniku uvijek smo jele u tišini. Danas u ovaj snježni utorak i prije vremena započeti zimski raspust, moje nosnice ispunjava na domaći način spremljeno zelje.
*
Proljeće je zazelenilo stabla i vratilo zemaljsko šarenilo. Jučer bijaše praznik – Ramazan.
Ja i Fatmir vraćali smo se s posla. Pazarna gužva nije nam dopuštala brže kretanje. Na semaforu je skrenuo desno.
„Moja žena poziva te k nama, znaš da je praznik, s baklavom, a popit ćemo i kavu.“
Prvi sam put ušla u albansku kuću. Na vratima nas je dočekala mala ženica s tamnoplavom maramom iz koje su virile sijede kose.
„Bukurie“, izgovorila je nježno prihvaćajući moje obje ruke. Ušli smo u malu sobu. Stol je bio spremljen. U očekivanju kave upijala sam pogledom unutrašnjost sobe i kolorit narodnoga veza koji je dominirao. Pogled mi se zadržao na uramljenoj slici mladića s plavim očima zagledanim prema stolu. Isti lik gledao je s više neuramljenih slika, iza stakla vitrine.
„Naš sin, jedinac, poginuo je, znaš, kad bijaše dokazivanje“, objasniše Fatmir glasom čije je podrhtavanje neuspješno kontrolirao.
U istom trenutku Bukurie je ušla sa skuhanom kavom.
„Mlad je otišao, nismo mu se stigli ni radovati.“ Drhtave ruke narušile su prividnu smirenost. Čula je.
„Ljepojka“, njeno ime na momu jeziku. Lijepa žena, s tugom iscrtanom na licu. Plave, bez sjaja oči, posvećene skrbi kako potražiti objašnjenje za bolnu prošlost. Polako, potuljeno, okrenula se i izlazeći obrisala krajem šamije vlažne oči. Kad se vratila nosila je u rukama nešto presavijeno. Kad je to razmotala pred mojim očima, uživala sam u još jednom komadu izvezene rukotvorine.
„Prošlo je, ali se ne zaboravlja, jer se mora živjeti s dimje (bolom). Pa ja ovako duboko u noć.“
Razgovarale smo kao da se poznajemo odavno. Detaljno mi je objašnjavala postupak nastanka jedne izrađevine. Sada sam bila učenica koja je učila o crnom i crvenom koncu, tuzi i nadi koje simboliziraju. Ovoga puta je Vezilja bila Bukurie, majka bez sina, koja je svoje čedo oživljavala koncima u boji šarenoga veza što se rađao iz njenih ruku.
„Moram ići, moja majka će se zabrinuti.“
Na ulaznoj kapiji, prije izlaska, Bukurie mi je pružila izvezeni stolnjak:
„Ovo za tebe, želim darovati.“
Prethodno obrisane suze zgrčile su mi stomak, ali darovanje me je zaboljelo do dna duše. U njoj sam vidjela lik svoje majke.
Dvije žene, ista pisanija, ista tuga i suze koje isto bole.
*
Prosinac. Zaleđeni utorak. Posljednji radni dan u ovoj kalendarskoj godini. Prije napuštanja staroga Golfa, iz torbe koju sam jako stiskala pored sebe, kao da će mi je netko oteti, izvadila sam umotane majčine ispletene čarape. Stidljivo sam se okrenula prema Fatmiru.
„Ovo je dar za tebe i Bukirie. Moja majka vas pozdravlja. Nadam se da ćete ih nositi kao što mi prostiremo stolnjak na stol.“
Izišla sam iz automobila i mahnula mu rukom.
*
Uskrs. Dolaze nam u goste Bukurie i Fatmir.
Poslije dugo vremena pravi smiješak na maminu licu.
Prevod: Borislav Pavlovski
Vesna Todorovska
Vesna Todorovska rođena je 1970. godine u Kumanovu, gde živi i radi. Uspešna je na privatnom i poslovnom planu. Njena dvadesettrogodišnja karijera ispunjena je mnogim obukama i nagradama koje je dobila sa svojim učenicima. Diplomirala je 1995. godine na grupi za Makedonski jezik na Filološkom fakultetu. Piše prozu i poeziju. Kratka priča u zbirci Biber 05 njen je prvi objavljeni tekst u prozi. Očekuje uskoro objavljivanje zbirke pesama. Njena misao vodilja je: „Popni se na planinu, ne da bi svet video tebe, nego da ti vidiš njega.”
ažurirano: 20/02/23
