Bojan Krivokapić
Kako se primakne večer ja se uputim ka štrandu. U teškom tamnosivom kaputu, s crnom ešarpom i crvenom kapom, golemim koracima idem do rijeke koja kao da će se svakoga trena preliti. Ako se to dogodi, morat ćemo živjeti u čamcima, što možda i ne bi bilo tako loše; ti bi nam čamci svakako u život unijeli neku posve novu dinamiku. Zamišljam takav život i to me veseli.
Veliki štrand je moje mjesto.
Riječi himne me sve češće ražaloste. Posebice onaj dio u kojem se spominju moje rijeke, Sava i Drava, prva kraj koje bismo u djetinjstvu jeli fiš-paprikaš i druga u koju su ljudi jedne jeseni, potreseni smrću poznatoga pjevača, bacali cvijeće. Mene smrt toga pjevača nije pomjerila iz temelja, iako sam njegovu najpoznatiju pjesmu znala, a znala ju je i moja majka, čak ju je često i pjevušila. Otkako je prestala bojati kosu, moja je majka tu pjesmu prestala pjevati. Voljela bih da se u himnama ne spominju neka ušuškana i nježna mjesta, jer himne s takvim mjestima ne znaju što bi.
Kad dođem do štranda usporim korak i pomislim na svoju majku koja se već godinama budi i liježe u jednom malom domu za stare. Dok smo još imale o čemu razgovarati govorila bi mi kako ima jednu teku u koju upisuje kad je tko od njezinih sustanara umro. Evidenciju vodi precizno, po tjednima. Jednom mi je rekla da ju je najviše strah drugoga i osmog mjeseca, jer se tad smrt osili, pa se sobe u domu prorijede. Samo da ne umrem u tim mjesecima, ponavljala bi mi do unedogled. Ja sam se na to nježno osmjehivala ne odgovarajući joj ništa. Sad već godinama ona nema specijalnu teku za popis onih koji su otišli. Sad već godinama moja majka gleda kroz prozor svoje sobe i ponavlja: Vo-lje-la-sam-te! Vo-lje-la-sam-te! Ili: Ri-je-ka-pu-na-lju-di! Ri-je-ka-pu-na-lju-di! Liječnik kaže da je u toj dobi to normalno, to ponavljanje, i da mu je ime eholalija. Htjela sam ga pitati što je normalno u tome da moja majka glasno ponavlja nekoliko istih rečenica iz dana u dan, i što mu to uopće znači, i da bi on kao liječnik morao pripaziti malo na to što govori, naročito na riječ normalno. Ali, liječnikova je pojava toliko zadrigla i troma da nisam imala snage niti volje zaustiti, a kamoli mu objašnjavati što i zašto tako mislim. Vaša je majka kao dijete, rekao je dok sam izlazila iz ordinacije. Nije, ona ima devedeset godina, rekla sam i zatvorila vrata.
Moja majka ima devedeset godina, njeno je tijelo koščato i suho, koža blijeda, gotovo prozirna, a kroz glavu joj prolijeću ptičice. Katkad proleti i velika crna vrana. Tad se njene zjenice rašire, rašire joj se i šake, u tim bi trenucima moja majka rekla sve što joj je na duši, izrekla bi velike istine i neke malo manje, sve bi mi ispričala, sve što zna i što bih i ja morala znati, podijelila bi sa mnom svoje tajne – ali umjesto svega toga, ona počne vikati: Ri-je-ka-pu-na-lju-di! Ri-je-ka-pu-na-lju-di! Nekad joj se pridružim, pa obje vičemo na sav glas dok ne dođe sestra, prostrijeli nas pogledom i onda zašutimo.
Kao djevojčica, moja je majka vidjela trupla kako plutaju rijekom. Ljudska su tijela plovila nizvodno, neka sporije, neka brže, a neka bi zapela o debla ili grane. Jednom se jedva suzdržala da ne uzme veliki štap i pogura jedno koje je zapelo. To je tijelo bilo okrenuto licem prema rijeci, što možda je dobro, jer da ga je vidjela, ono bi je sigurno progonilo, sigurno joj to lice do kraja života ne bi dalo mira. Ovako, vidjela je samo potiljak. Ne znam je li to bio muškarac ili žena, niti koliko je godina mogao imati, kaže moja majka jednog ljeta uz rijeku, godinama nakon što se rat završio.
Kad sam bila djevojčica crtala mi je ptičice. Nikad ju nisam pitala koje su to ptičice, kako se zovu. Sve su bile male i šarene. Ja sam ih precrtavala, brzo i bez udubljivanja u detalje, pa bismo ih onda lijepile po sobi i kuhinji. Kad pomislim na djetinjstvo, sjetim se majke i sebe među svim tim ptičicama. Možda je jedino zbog čega žalim što nemam kćer upravo to – da joj crtam tu šarenu radost. One crteže iz djetinjstva sam sačuvala. Nekad otvorim veliku kutiju pa ih prelistavam. Pustim ih da se razlete. Nekad u sobi začujem cvrkut.
Dok stojim pored rijeke puštam teškim mislima da odu. Žmirim i ispraćam ih jednu po jednu. Nekad na licu osjetim suze, kao one zime kad sam stajala pored jezera Wannsee, a suze nikako da se zalede. Te je zime sve bilo dobro, ponavljale smo to. Ja sam bila na sjeveru, majka je bila na jugu, rijeke kojima plove ljudska tijela bile su daleko od nas. Neka su tijela plovila brže, neka sporije. Neka su i danas u tim rijekama. Čekaju da netko uzme štap i pomogne im. Te smo se zime tako dogovorile – ja ću otići na jednu stranu, ona na drugu, i sve će biti dobro. Bit ćemo opet skupa kad sve prođe.
Jedna zima se pretvorila u tri. Moje tri su se nakon toga utrostručile. Majka se u međuvremenu vratila, jer sve je prošlo. Ja sam i dalje stajala kraj jezera Wannsee i lijevala suze. Grižnja savjesti počela mi se razlijevati po utrobi. Život mi se pretvorio u zimu. Odlučila sam se vratiti.
Kad sam se vratila, nisu prošle niti tri godine i majka je morala u dom. Ptičice u njezinoj glavi su se svako malo razlijetale. Tamo će dobiti bolju skrb, govorili su mi i ja se nisam opirala.
Ako se ova rijeka prelije, ona će sa sobom odnijeti sve naše živote. Zamišljam ju kako polako ulazi u kuće, neke joj se opiru, zamandaljene, neke joj odmah otvaraju vrata i prozore. Rijeka uzima pokućstvo i ljude, skida slike sa zidova, otvara ladice iz kojih isplivavaju stara dokumenta, izblijedjela tinta stapa se s vodom. Sa zidova otpadaju slojevi, tapete i komadi žbuke plove dalje. Zidovi ostaju ogoljeni, iz njih progovaraju priče. Neke kuće tiho zacvile.
Rijekom će doploviti i ona trupla, koja više nisu trupla, to su sad himere. Izronit će i zaplesati nad vodom. Njihovi će se obrisi nazirati u izmaglici. Neka ću prepoznati, neka će me prepoznati. Neka će lica tražiti moju majku. Jedna će svilenom ešarpom krenuti ka njoj. Gradom će se razlijevati njen ustrajni šapat: Do-đi, Do-đi, Do-đi. Ali moja majka neće doći, ona će lebdjeti nad rijekom, smirena i nasmijana. Njene će je ptičice nositi u kljunovima, moju majku – paučinu. Njena sijeda kosa će se uplesti s vrbama u cvatu, njene će oči ponirati u dubinu rijeke, ona će pjevušiti: Vo-lje-la-sam-te, Vo-lje-la-sam-te.
Na dnu rijeke vidjet će svoje roditelje, pola stoljeća mlađe od nje. Oni će joj pružati ruke, ali ona im neće otići u zagrljaj. Zna sve o njihovom logorskom životu, cijeli njezin život bio je samo to: logor u kojem su oni skončali, obljetnice, spomenici. Ovoga puta će ona njih ostaviti.
Malo dalje ugledat će i njega. Gust zimski dan, miris njegove uniforme, grube šake. Tražio je njenu kćer. Gdje je ona?!, vikao je. Moja je majka šutjela. Onda je legao na nju i raširio joj noge. Gledala je njegove perlin plave oči.
Danima kasnije moja majka će samo šutjeti. Godinama kasnije crtat će ptičice i povremeno se zagledati u ništa. Kad ugleda njegovo tijelo, majka će uzeti veliku granu i gurnuti ga, neka ode.
Često kad joj dolazim u posjet u dvorištu doma vidim kombi. Znam da je u njemu lijes. I moju će majku udobno smjestiti u jedan takav. Ne opirem se toj misli. Toga dana će niz moje blijede obraze teći neke trome suze, a zbor njezinih sustanara pjevat će: Sve ptičice iz gore, sve ptičice iz gore…
Danas ću je pitati u kom mjesecu želi otići.
Bojan Krivokapić
Bojan Krivokapić (1985.) objavio je: "Trči Lilit, zapinju demoni" (kratke priče), "Žoharov let" (poezija), "Proleće se na put sprema" (roman) i "Gnezdo dečaka" (poezija). Višestruko nagrađivan za književno stvaralaštvo. Za roman "Proleće se na put sprema" 2018. godine dobija Nagradu Mirko Kovač za najbolje djelo mladog autora u Srbiji, Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj i Crnoj Gori. Književni tekstovi su mu prevedeni na italijanski, njemački, mađarski, albanski i engleski jezik. Vodi radionice kreativnog pisanja. Živi u Novom Sadu i povremeno u Dubrovniku.
Kontakt: bojankrivokapic.com
ažurirano: 29/09/21
