Milan Vorkapić
Jučer sam se vratila iz Srbije, te zemlje mraka, četnika, mržnje i prasića. Evo još nisam raspakirala ni stvari, ni dušu. Još sam sva zbrčkana, a moram se srediti. Najprije moram odnijeti aparat da mi razviju slike… nije mi dovoljno samo u kompjuteru. Može mi pasti sistem pa ću opet biti bez oca. Zar opet u formularima stavljati crticu umjesto imena oca?
**
Tu nekakovu Borču jedva sam našla. Taksi nisam smjela koristiti, jer sam upozorena da će me ta beogradska fukara odrati do kože. Čuveni su po tome čak i ovdje kod nas. U Borči sam izašla po nekoj odokativnoj procjeni jednog starijeg gospodina:
„Ah, devojko. Ovde ti nazivi ulica i ne znače nešto. Znate li koja je kafana ili stovarište u blizini?“
Na kiosku mi objašnjavaju da sam trebala izaći jednu stanicu ranije. No, bez obzira na to, bila sam zadovoljna. Otkako sam izašla iz vlaka, tražila autobus i putovala za tu Borču, imala sam neku nelagodu, čak se osvrtala provjeravajući prati li me tko. Začudo, nitko me nije zaklao, pa čak ni uvrijedio, uprkos mojoj ijekavici. Cijelo vrijeme sam iz Zagreba vježbala: „levo“, „hleb“, „mleko“, „gde“, „bioskop“… Uzalud. Čim sam izašla na kolodvoru, upitala sam:
„Gospon, prosim vas…“
I što je interesantno, do sad nisam srela nijednog četnika… ili se vješto kriju. Osjetili me, pročulo se da dolazim. Čak ova žena ljubazno izlazi iz kioska i pokazuje prečicu kako se ne bih vraćala autobusom tu jednu postaju… stanicu… valjda. Poput upornog lovca, tako sam se i ja pješice primicala svojoj lovini. Na banderi pribijen komad daske na kojoj je ručno napisano „deveta ulica“… Latinicom?! Steglo mi se grlo: to je to. Višednevnu znatiželju sad mi naglo potisnuo strah i nelagoda. Samu sebe tjeram da izdržim i ne odustanem od avanture. Šarolike kuće: velike omalterisane i sa željeznom ogradom, nezavršene, parkirani skupi i jeftini auti, čak jedan traktor, hrpe pijeska i dasaka, veš na žici, mješalice, makadam. Pratim brojeve. Kako se primiče 39, počinju mi i koljena sitno drhtati, izdaje me i srce – nenormalno udara… A da odustanem?… Ipak sam se trebala javiti pismom, provjeriti želi li on taj susret, saopćiti mu da postojim. Evo 37… sad će 39. Ne mogu tvrditi da je kuća; ozidano prizemlje od sivih betonskih blokova, umjesto krova po ravnoj ploči zategnut veliki najlon pritisnut daskama i tim jeftinim sivim blokovima. U jedan blok usađena letva s TV antenom. Ispred kuće mješalica pokrivena najlonom, havarisan „jugo“ također pokriven najlonom… Jesu li i oni obučeni u najlonsko odijelo? U dvorištu nikoga. Kao tuđim nogama idem betonskom stazom do poluotvorenih vrata… Nema zvona, kucam na mutno staklo.
**
„Razumijem ja tebe, djevojko, ali razumi i ti mene. Normalno je da tražiš ćaću. Normalno, velim, ali da mi tako nepoznata baneš u kuću i kažeš da si mi ćer… To je… to je baš bez osnova. Točno je da sam se u mladosti volio s Ankicom… tvojom materom. I jako mi je ža’ što je umrla… baš mi je iskreno ža’, njesam zna za to. A to što ti je rekla, ne vjerujem da je istina. Ne more biti istina, razumiješ? A da ti pravo velim, Ankicu sam jako i iskreno volijo, pobjega sam žbog nje iz JNA, rizikova vojni sud. A ona, neka ti je mati, ali ti moram to reći, nije bila vjerna… Varala me, imala nekoga još… Eto, zato ti ja ne vjerujem, curo moja draga. I to je njezino neko varanje, vjeruj ti meni, bilo baš gadno. Ne morem ti sve pričati, nije red; ‘ćer mi možeš biti…“
„Pa, ja vam i jesam ‘ćer.“
„A uuu! Što si navalila: ‘ćer, pa ‘ćer! Nije ti ovo turska serija, pa da tek tako odednom iskoči ti ćaća, brat, sestra… Ja ti ljepo velim da to ništa ne priznam, jerbo imam svoje muke i nevolje previše. A i sirotinja sam ti, sirotinja. Bolje odaberi za ćaću nekoga bogatoga. Za tvoju mater neću da čujem. Pokoj joj duši, ali bolje ne zaslužije, vjere mi. Ako si popila sok…“
„Dobro. Otići ću, ali Vas molim da mi kažete zašto mislite da vas je majka iznevjerila. Samo to i odmah idem i više me nećete nikad vidjeti.“
„Slušajdere ti, djevojko! Reću ti još to… pa… Evo vako. Bijo ja u JNA u Sloveniji. Napali nas Slovenci 27.06.91. na aerodromu Cerklje. Ispališe desetak granata na nas… Branili smo se, ne vjerujući da neko naš more pucati na nas. Tvoji Rvati počeli masovno dezertirati, samo ih nestaje. I mene zvali i objasnili mi kako pobjeći; mislili da sam njev. Što zbog stra od toga rata, što zbog Ankice, ‘edne noći se i ja izvučem i pobjegnem. Četvrtkom nas napali, a ja dezertira u petak veče. Iako je bilo samo desetak kilometeri do rvacke grance, cjelu subotu sam se krijo i puza. Kad sam, u neđelju, nekako došao u moje mjesto, znao sam da ne smijem kući, jer me, možda, čeka milicija, a i u Rvackoj se počelo naveliko pucati. Odlučim da idem kod Ankice u selo, tu mi nekako bilo najsigurnije, a i srce me vuklo. ‘Edva se nako u uniformi nekako provučem do njezina sela, u pondiljak rano javim se samo nekom Goranu Kuji i odem njeznoj kući… I znaš li što sam naša, djevojko? Otškrinuta vrata, nikoga nema, a unutra namješten sto za dvoje. I to onako… svečano: bjeli stolnjak, cvjeće i svijeća, dvije kristalne čaše, dva pladnja, ćevapi… Muzika tijano svira… Mora da joj je taj bijo jako važan kad ga je tako carski dočekivala dok sam se ja tuka na aerodromu. Mene nikad nije tako dočekivala, da znaš… Možda ti je taj otac?… Povučem se tijano ka’ što sam i doša. Priznajem ti da su me suze i bjes gušili… Štoš… Možda je tako bilo i najbolje, jer da sam ih naša’, njesam siguran što bi se desilo. Možda bi i krv pala, jer sam je zbilja volijo. Eto… to ti je to…“, uzdahnu Mile.
Djevojka se poče smijati nekim gorkim smijehom koji preraste u jecaje. Čovjek je smrknuto promatrao ne znajući što činiti. Poćuta, pa šupljim glasom protisnu:
„Za po sata mi se vraćaju žena i sin… Nebi volijo da… da… da te nađu.“
Ona zajedno s maramicom iz torbice izvadi nekoliko listova:
„Eh, tata, tata“, uzdahnu prekorno ga pogledavši uplakanim očima, otvarajući malu bilježnicu. „Ovo je mamin dnevnik. Pročitat ću ti dio… pa ti onda odluči. Brzo ću… Evo, mislim da je najbolje od… od… evo odavde:
Nedjelja, 16.06.91. – Napisala pismo u Dojčland. Lijep sunčan dan. Dolazila tetka. Ove budale i dalje kao ratuju, pa kao nešto se mire. Ako se bene smire i ja ću se smiriti. Kakve sam sreće, Mile će mi prvi nastradati.
Ponedjeljak, 17.06.91. – Danas radila poslije podne. Prije podne sišla do trgovine. Više i ne trebam pitati, Goran Kuja mi kaže da nemam pošte. Neki čiča iz Donjih Strnovaca nakupovao punu prikolicu brašna, soli, riže, salame, keksa, makarona, šećera, baterije, toaletni papir, pivo, vino, slaninu, brdo konzervi. Naručio kod Kuje 50 litara petroleja. Miki ga pitao što će mu to, da ne otvara dućan u Strnovcima. A čiča će: „Krvavi rat je počo, djeco.“ Miki se i dalje sa njime šegači: „Pa što će ti onda pivo i vino? Da nećeš četnike gađati flašama?“ A on će: „Čiča je, sinko, edan rat preživijo pa zna da te svaka vojska ostavi na miru ako imaš što za popiti.“ Svi su se smijali, samo meni nije do smija. Kud baš da počne rat kad je Mile u vojsci. Ima li on sad neko pivo ili konzervu? Svi psuju JNA, a ja vjerujem u nju i vjerujem da će mi se on vratiti.
Utorak, 18.06.91. – Večeras sam gledala dnevnik. Svi su poludili. Ja nikako ne mogu razumjeti zašto se ti neki sitni problemi moraju rješavati ratom. Zašto Hrvati pucaju po JNA kad su i tamo Hrvati? Javili da neka stranka Prava traži obnovu NDH. U salonu smo presjedile bez i jedne mušterije.
Srijeda, 19.06.91. – Fićo mi je jutros jedva upalio, skoro da zakasnim na posao. Da nije ove nizbrdice od kuće do sela, ne znam kako bi upalila. Ostavila sam ga kod majstora, popravio je do kraja radnog vremena. Sad pali kao mina. Kakva prokleta mina, i ja sam počela ratovati. Kuhala grah, imaću za tri dana.
Četvrtak, 20.06.91. – Oblačno, kao da će neka kiša. Gorana Kuje brat otišao u te Zenge. Kažu da im je Tuđman obećao 2.000 maraka plaću. Kuja kaže da će dati otkaz, pa se i on prijaviti, jer ne može ni za godinu dana toliko zaraditi kao trgovac. U salon došla samo gazdaričina kuma da joj operem kosu.
Petak, 21.06.91. – Upravo je završio dnevnik. Ovo je katastrofa, načisto su svi poludjeli. Kome ovo treba? Zar će nam od rata biti bolje? Jedino što mi daje nadu da je neki Bejker, Američka budža, izjavio da je Amerika za cijelu Jugu. Grah mi je malo zagorio, ali mi se ne da ponovo kuhati. I dalje nemam pošte.
Subota, 22.06.91. – Sviraju za uzbunu, kao napadaju nas srbo-četnici. Uzbuna je i kod mene; četvrti dan nisam dobila. Panika.
Nedjelja, 23.06.91. – Jedem grah, a on jede mene. Bila sam kod tetke pa otišla na pumpu. Napunila sam do vrha i u kanister, jer su počele velike nestašice. Bio onaj čiča iz Donjih Strnovaca u pravu. Nema benzina, nema pisma od njega, nema menzisa, opšta nestašica. Tetka me grdi što nisam od Tijelova išla u crkvu i kaže da moram danas. Imam ja, izgleda, u sebi tijelovo zbog kojega, tetka moja draga, moram sutra ginegologu.
Ponedjeljak, 24.06.91. – Ne moram ginekologu. Jutros sam dušu ispovraćala. Malo mi je sve to glupo, ali sad znam i bez doktora da sam trudna. Propast. Ali kako kaže Skarlet: „O tome ću sutra razmišljati.“ Gazdarica spominje otkaz, jer nema posla.
Utorak, 25.06.91. – Došlo pismo iz Dojčlanda. Starci mi česitaju rođendan i javljaju da su mi tim povodom uplatili 200 marona. Svake godine mi oni tako šalju za Gebursttag. Samo što ću ove marone potrošiti na čišćenje, a ne na čašćenje. Hrvatska i Slovenija proglasile nezavisnost. Veselje po gradu, pucnjava i ushićenje.
Srijeda, 26.06.91. – Rođendan. Napunila sam 20 godina. Suma sumarum: cura i po; imam posao frizerke, fiću u dobrom stanju, sama u kući, starce koji redovito šalju iz Dojčlanda. Najvrednije i jedino što imam je moj Mile za koga se svaku veče molim Djevici. Imam i povraćanje – uspomenu na njegovo odsustvo. Kad sam išla s posla, navratim u trgovinu po kruh i mlijeko. Kupila sam i makarone pa skuhala gulaš za 2 dana, a ništa mi se ne jede, jer sve, ionako, ispovraćam. Goran Kuja ispričao kako je bio sa nekima koji su pobjegli iz JNA. Pitam ga jesu li to dezerteri, a on kaže da su to patriote. Ludnica. U dnevniku javljaju kako su MUP-ovci prodrli u Glinu. Srbi izvršili napad na policijsku stanicu. Haos.
Četvrtak 27.06.91. – U dnevniku javili da su Slovenci minobacačima napali aerodrom Cerklje. Prokleti bili, cio dan sam plakala i molila se Bogu da mi ga sačuva. Samo da preživi, više mi nije bilo ni važno što smo se dogovorili za svadbu odmah čim dođe iz JNA. Samo da se živ vrati, i ništa više. Makar i ranjen. Samo da mi se Mile vrati, da nisam sama u ovoj ludnici.
Petak, 28.06.91. – Cio dan plačem. Gazdarica dala teti Miri otkaz. Plače žena, zna da drugi posao ne može naći. Kud je u godinama, tud je i „njihova“. Njezin Stanko dobio otkaz čim je HDZ preuzela vlast u Mjestu. Gazdarica je ubjeđuje da otkaz nema veze sa njenom nacionalnošću, pa kao, nju će odmah vratiti čim se posao poveća u salonu. Moš mislit. Ja pukla pa joj kažem: „Ako je to istina, onda ja odoh sa posla“. Gazdarica me zgranuta gleda, nema što reći, jer je zatečena, pa pristaje da Mira ostane, a da ja idem kući. Zašto sam to uradila? Pa, Mira ima djecu, a drugo, pravi je drug i treće, meni nije više ni do čega.
Slovenci napali kasarne, JNA ima gubitke. Ovi na televiziji ih bjesomučno bodre da pobiju sve srbo-četnike i jugo-komunjare. Bože me sačuvaj. Valjda je živ, valjda je živ.
Subota, 29.06.91. – Nisam dugo mogla zaspati, pa sam se probudila tek oko 9. Ne ustajem, razmišljam. Možda trebam poslušati mamu i otići u Dojčland. Ako se Mile vrati, odmah palimo u Švabiju. Bila tetka i molila da je sutra odvezem u Mjesto kod šnajdera. Hoću, sve je bolje od samoće u ovoj osamljenoj kući na kraju sela. Moram bježati među ljude da bih manje razmišljala. Valjda je živ, valjda je živ – Djevo, pomozi. Pomozi i ti njihova Djevo, ili je to ista, ne znam. Pomozite zajedno, ako ste dvije.
Nedjelja, 30.06.91. – Tetka nije došla do 8. Odlučila sam čekati Milu i kako on odluči i za abortus, i za selidbu – tako ću uraditi. Sad mi nekako lakše. Odemo do šnajderaja, opet joj nisu dovršili šivenje. Obećao da će sutra sigurno biti gotovo. Tetka kao tetka: fino sa šnajderom, a kad je sjela u fiću ispsovala mu sve po spisku i svu rodbinu na kamaru nije prestajala slagati sve do našeg sela. Nudila mi za benzin, a jedva dočekala da je odbijem. Prihvatila sam jedino da je i sutra ponovo vozim.
Ponedjeljak, 01.07.91. – Sve manje povraćam, jedem kiselo. Tetka poranila i do grada nastavila psovati krojača. Ostavim tetku kod krojača, jer opet nije završio. Obećao do podne. Tetka sa njime opet ljubazna, ali ostaje u radnji. Odem u grad da je čekam do 12. Prvo „Kod mosta“ odem pojesti kiflu i popiti bijelu kavu. Samo što sam sjela banu Goran Kuja i izbeči se u mene kao da je duha vidio. Uhvati me za mišku i izvuče u hodnik. Vidim da se nešto dešava, pitam ga da nije možda došlo pismo od Mile. A on će šišteći: „Prije pola sata sam sretio onoga tvog Milu, pobjegao iz Slovenije. Pita kako je kod nas u selu, jer se mora negdje skloniti. Spominjao tebe, veli da mu je kod tebe najsigurnije.“
Točno sam osjetila kako mi polagano rastu krila, plućima nisam mogla dodati zraka koliko su tražila. Izjurila sam i sjela u fiću. Sigurno je umoran, gladan. Znam koliko voli ćevapčiće, kupim kilo i 10 lepinja. Jurim kući, kvragu tetka i njen šnajderaj. Sve gledam hoću li ga vidjeti negdje uz put. Sigurno se jadan krije i od Srba i Hrvata, i policije i vojske, i od pametnih i blesavih – žuri on svojoj curi, zlato moje. Brzo sam postavila sto, bijeli stolnjak, dva tanjira, ćevape, cvijeće, čak svijeću upalila, našla muzikicu. Kad sam stavljala čaše shvatim da sam od silnog uzbuđenja zaboravila piće. Pivu, naravno. Mile ne može bez pive. Sjurim se u fiću i pravo u trgovinu kod Gorana Kuje. Kao za vraga, zatvoreno; još se nije vratio iz Grada. Nastavim do gostionice i kupim gajbu pive. Požurim natrag. Čekala sam i čekala. Ništa. Ja sam bila i ostala ovca. Ili me Kuja prevario ili me Mile zaboravio. A možda su ga uhapsili. Cijelu noć sam sjedila i čekala.“
**
Jučer sam se vratila iz Srbije, te ispljuvane zemlje, i kako kažu, zemlje mraka, mržnje, četnika i zaostalosti. Četnika nigdje ni za lijek, nitko me nije ni napao ni silovao. Ni taj mrak nisam vidjela; rasvjetlila mi se slika porodice. Upoznala sam oca Milu i brata Đorđa. Nismo se isplakali i pali jedni drugima na grudi, nije bilo kao u filmovima. Ispitivački smo se gledali i nismo mnogo ni pričali, jer nismo imali o čemu. Više smo onako zbunjeni pričali nešto čega se i ne sjećam. Sviju troje nešto smeteni trabunjali. Slikali se. Obećala sam ponovo doći, jer ćaća ne smije u Hrvatsku. I doći ću sigurno. Sad više ne moram u dokumentima u rubrici „Ime oca“ stavljati crticu. Nije mi ćaća neki ljepotan, ali zato mi je brat ko slika. Mlađi 5 godina od mene, momak kao zmaj. Crn, visok… Ma nije važno što se zove Đorđe i što navija za Zvezdu… Slikali smo se i svima ću pokazati koga sam našla i što sad imam. Uramit ću moje bogatstvo za koje nisam ni znala da ga imam. Moram ići upaliti svijeću ćaćinima, kad već on ne može. Kupila sam i one „njihove“ žute svijeće jer ih ovdje nema. Izbačene. Sad kad idem materi na groblje, ići ću i na njihovo da đedu i babi upalim svijeću. Đed Jovo i baba Milica… Tata mi rekao da su odmah desno kod ulaza. Veli, piše na spomeniku, ako ga neko nije razbio.
Eh, mati, mati… Koliko jedna piva može promijeniti sudbinu, nikada ne bi vjerovala. Otišla sam tražiti oca, a našla tatu.
Milan Vorkapić
rođen je 1953. godine u selu Trojvrh, opština Ogulin, Hrvatska. Završio pedagoški fakultet u Rijeci. Zbog poznate situacije 1991. godine emigrirao u Srbiju. Živi i radi kao profesor u Vrnjačkoj Banji. Do sada dobio osam književnih nagrada, član Udruženja dramskih pisaca Srbije.
ažurirano: 31/01/20
