Sandra Cvitković
Trećeg u mjesecu svibnju ili maju, Otac je odlučio da se vraćamo. Mami su se zjenice raširile, nalikovale su zjenicama nakon prvog jointa koji sam smotala u dvorištu Bakine kuće. Sestra je od šoka ispustila zdjelu sa zobenim pahuljicama koja je proizvela oštar zvuk u dodiru sa prljavo-sivim pločama. Još od onog vremena svaki oštriji zvuk me podsjeća na pucanje.
Kad sam čula prvi pucanj ‘91., Otac me brzinom munje uhvatio za ruku i potrčao prema podrumu, mama i sestra su već bile dolje.
Sjećam se kako bi se Očeva brada krenula tresti iste sekunde kad bi se u daljini čuli tenkovi.
„Samo ako primijetim da bilo što kreće po zlu, nas četvero idemo pod šaht! Jedino nas tako mogu spasiti!“
U šaht ipak nismo morali, ali su zato Očeva rebra morala pod pendrek, jer se od straha, osim imena, nije mogao sjetiti ni datuma rođenja. Mama, Sestra i ja smo promatrale Oca kako muca, bez snage da bilo što kažemo, što zbog šoka, što zbog straha od ljudi koji do jučer nisu postojali.
Otac je dobio pendrekom po rebrima, a ja sam dobila upalu pluća. On i Majka su se složili da me majka odvede doktoru, računajući da žene neće tući.
I sad mislim da sam odrasla u onom trenutku kad sam uplašena ušla u gradski bus.
Sjele smo na prva slobodna mjesta koja smo ugledale. Osjetila sam pohotne poglede nemilosrdnih vojnika usmjerene k mojoj Mami, mokraću djevojčice koja se zbog straha pomokrila, strah u rukama starice koja je sjedila do mene. Iz vojničkih čizama koje su okaljale bijele djevojačke haljine, sa krvavog noža kojeg je netko bacio u kantu za otpatke, iz srušenih izloga robnih kuća. Svuda oko mene samo strah.
Kada smo stigle u bolnicu, Medicinska Sestra priđe k mojoj Mami i šapnu joj da će nam mahnuti rukom kad bude naš red da uđemo.
„Previše je ranjenika, gospođo! Previše ožalošćenih obitelji. Bojim se reakcije kada čuju vaše ime i prezime!“ rekla je Sestra, progutavši istu knedlu koju moji roditelji već godinama dijele prilikom obroka.
Kada smo stigle kući, Otac i mlađa Sestra su se već pakovali. Promatrala sam Sestru kako oblači svoju Bebu Ćelu.
„Tako. Sad se nećeš prehladiti, gdje god da odemo…“
Sljedećeg jutra me probudilo kucanje na vrata. Mama je otvorila, a pomolile su se tri glave i nekoliko kovčega. Nitko nije rekao ništa. Dječak je došao do mene i Sestre i dao nam klikere.
Ja sam uzela modro-crveni, samo sam te tonove raspoznavala tih dana, a njemu sam poklonila papirnu novčanicu koju sam našla na ulici.
Koračali smo šutke do igrališta, ja uz Tatu, Sestra uz Mamu. Na igralištu nisu bili autobusi kao što je Mama obećala, nego prašnjavi kamioni koji su trebali primiti sve te sive poglede oko nas, uključujući i naše.
Dok smo čekali red da uđemo u kamion, jedan je vojnik strgnuo iz Sestrine ruke Bebu i bacio ju na zemlju.
Mama je podigla sestru iz straha da će se rasplakati i time razjariti vojnika. Šapnula joj je:
„Uskoro ćeš dobiti novu Bebu, a za Ćelu se nemoj plašiti. Ima još djevojčica koje ovuda šetaju, jedna će ju ponijeti.“
Znam da ju nije utješila, ništa ju nije moglo utješiti. Čak i da je bilo tko od nas smogao snage i uzeo lutku sa poda, to više nije bila ona lutka koja se toliko spremala za put.
Prešli smo dug put tim kamionom, a jedino o čemu sam ja razmišljala bilo je da skinem devet pari gaćica koje sam na sebe navukla, jer mi je postajalo jako vruće. Bilo mi je žao ostaviti novi veš koji nam je Susjeda prošvercala iz Njemačke. Ona nije morala bježati, i plakala je jer mi jesmo.
Otac je rekao da ovaj put ponesemo samo najnužnije, jer prvo želi razgovarati sa ljudima koji žive tamo. Cijelim putem sam razmišljala kako se Otac i Mama sada osjećaju. Naviru li i njima prizori sa verande ili se sjećaju kako smo prije imali više Blagdana nego sada. Dok smo se približavali našoj kući osjećala sam se kao kad mi je prvi put Otac kupio šećernu vatu od starca koji nije imao lijeve ruke, ali je imao najširi osmijeh koji sam ikad vidjela.
Malo me rastužilo kada sam vidjela tržne centre na mjestu gdje su nekad bile bare po kojima smo skakali i skupljali boce koje bismo kasnije odnijeli u tvornicu i za njih dobili voćni sok i poneki slatkiš. Sestra je uvijek dobila više od nas ostalih jer je bila najmanja, ali bismo mi stariji podijelili na jednake dijelove.
Kada smo stigli, svi osim mene su se trudili sakriti nelagodu koju su osjećali, ja sam se trudila sakriti strah od onog što tek treba uslijediti, od još jednog kucanja, od još jednog zvuka.
Vrata je otvorila žena koju sam odmah prepoznala. Bila je to ista ona Žena koja je prije nekoliko godina stajala gdje mi sada stojimo. Sa Mužem i Dječakom.
Kada smo ušli, jedino novo što sam primijetila bile su fotografije, ostalo je sve bilo isto.
Na zidu je visila fotografija Žene, Muža i Dječaka ispred kuće, ali ne naše, nego neke druge, lijepe, ali ne na način na koji je naša bila.
„To je bila naša kuća“, reče Žena nekim tonom koji je ganuo Oca, a izazvao neugodu u njezinom Mužu.
Sjeli smo jedni pokraj drugih, iako sam ja htjela leći Mami u krilo kao nekad, ili napraviti svijeću u fotelji.
Žena je nakratko otišla u drugu sobu, koja je nekad bila moja i Sestrina, i vratila se sa lutkom. Sa Sestrinom lutkom, u istoj odjeći u kojoj je krenula na put. Mama se tada rasplakala, a Žena joj je rekla da ju je našla tu istu večer kada smo mi otišli. Šetala je igralištem s Mužem, mučila ih je nesanica tu večer. Ponovno sam vidjela onaj Sestrin pogled koji nisam vidjela od onog dana kad su joj oteli lutku. Zagrlila je Ženu i zahvalila joj se, dok je rukavom prelazila preko podočnjaka.
U trenutku kada je zavladala tišina, Otac je uzeo novine sa stola na kojima je pisalo:
„Devedeset i druga danas.“
A onda je rekao: „Tako je i sa glazbom.
Ako je glazba vesela, nije važno što je tekst tužan, ustat ćete plesat.
Ako je glazba polagana, plačljiva, nema tako vesele riječi zbog koje bi u vama nešto zaigralo.
„Nego, imate li gitaru?“ upita Otac Dječaka.
Dječak stidljivim smiješkom reče da imaju.
Sandra Cvitković
Sandra Cvitković (1992) trenutno živi u Mostaru. Završila je preddiplomski studij hrvatskog i engleskog jezika i književnosti na Filozofskom fakultetu u Mostaru, a ove godine završava diplomski studij. Piše poeziju i putopise, a bijeg od rutine i suženih vidika liječi putovanjima.
ažurirano: 01/02/20
