Jelena Кalajdžija
Plače, stalno plače. To mislim, tata to i kaže, ali dodaje: „I ćaća joj stalno plače“, a ja djeda, doduše uvijek i pamtim s maramicom.
Brat i ja smo sjeli u gumeni čamac parkiran na sred sobe. Vrijeme velikog pakovanja. Žuti spolja, bijeli iznutra. Imao je malog Vinetua na pramcu. Tako je tata zvao tu glavu malog Indijanca. Mi smo đipali i đipali po tome čamcu. I on je po nama. Prevrtao se, okretao.
Mama je ušla po ko zna koji put u sobu, samo što je ovoga puta rekla da joj je pala pegla na glavu.
Baka se pojavila sa zaleđenim piletom i hladila bolno mjesto.
Mama je i dalje plakala isto kao i do tada, pa to pile na glavi nismo shvatili kao posljedicu pegle nego dio naše igre u kojoj se pojavljuje skvo Nosim-Pile-Na-Glavi. Tata je coktao, i vrtio jednu audio-kasetu na grafitnoj olovci. Imao je debele prste – svaki prst jedan čovjek, a olovku tanku i tu kazetu kako je zvao, koja je zujala u njegovoj ruci, kao neka baš smiješna igračka: „Kad već idemo tako daleko neka bar svira ispočetka“, rekao je i coknuo još dva puta. Brat je rekao da u radiju žive mali ljudi koji sviraju, to većina ljudi govori djeci. Ali i moj brat je bio dijete. Znala sam, ipak, da na toj traci koju tata namotava na susjedni kotur žive male slike, kao na filmovima iz fotoaparata (nosili smo jedan Zenit i jednu Smenu 8) i kada ih stavi u kazetofon u autu, postaju muzika. Zatvorim oči i gledam slike. Te male. Koje promiču kazetofonom.
„Ma čim oni štampaju na dva pisma na istoj strani u novinama, jednim o onima, drugim o ovima, i kažu da je sve u redu – biće… Neće dobro biti…“, otpuhne ono pile natrag u zamrzivač koji godinama brunda iza zavjese u nekoj čudesnoj arhitektonskoj uvali dnevne sobe, tik kraj terase, baka. Brat je onda ponovo iskočio iz čamca i nije se više vratio.
Ujutro smo otišli na more. Polijegali smo po zadnjem sjedištu: mi, stvari, jastuci, jakne… Ostao je moj spužvasti jež, ali i mama je imala ciklamu od spužve koja je ostala u nekom drugom životu. Brat je nakon par sati vožnje izvadio brkove na štapiću i rekao: „Daj da namotam kazetu!“ Smijali smo se. Pala je noć. Vozimo se beskrajno dugo. Male slike promiču pod mojim kapcima. Veliki tonovi koje nose, promiču kroz moje uši. On baš voli tu kazetu. Mama plače, to malo prekida skladan slijed slika. Plače i mislim da to što prekida jeste ono kad kaže da život nije sjajan, ali uprkos tome sve će biti dobro. Sve će biti dobro 1. Sve će biti dobro 2. Sve će biti dobro 3. Sve će biti dobro 4… Mene žulja bratovljeva noga u rebro, ali on spava. Sjetim se brkova na štapiću i počnem se smijati. Nešto su pričali tiho njih dvoje naprijed, a nas dvoje nazad smo rasli.
I tako porasli sjedimo na obali mora s kojeg se nikada nismo vratili. On šuti. Ja plačem. „I mama je stalno plakala“, kaže. Pomišljam na djeda dok brišem nos. „Ja se ne sjećam da sam ikada bio na moru. Niti bih volio. Rijeka je bolja stvar.“
Puštam CD. Vozim dalje. Plejer mora da radi inače ne znam da vozim. Vozim vožnje radi. I to je najbolje. Nema stresa. Omiljene zavjereničke flote: stresa. Mislim da je i stari tako vozio. Čak i ako nije bilo samo vožnje radi. Promiču slike pred otvorenim očima, strahovi, uvijek prisutni, šume, skela na crkvi koju preskačem sa bakom, ona nosi u platnenoj torbi poluživog šarana, opet šume, ali u daljini, put, put, sunce zalazi, ili izlazi, isto je to samo drugi smjer, boje se pretaču drugim redom, živ, čovjek je živ, put, dug, beskrajan… Šaran se koprca, lijepim lice između dvije šipke na gelenderu mostića preko kanala. Prekopakra. Baka kaže da idemo kući, a ja samo čekam da onaj šaran probije vreću i koprcne se do vode ispod. To se neće desiti, on ima po jedno oko sa svake strane i nema brkove. Desiće se mnogo toga, zidovi su prešutjeli, a ljudi su odavno mrtvi. I to ne mijenja ništa. Rijeke su bespovratne, mora nepomična. Morima se ide, za rijekama pati. To je sve voda. Luk i voda. Samo različitog ukusa.
Riba pliva u kadi. Čamac plovi po dnevnoj sobi. Djed obriše nos. Tanko reže jabučice na liske i niže na debeli konac da ih suši. Najgore je kada roniš u more i pune se uši mjehurovima, tada uvijek mislim na smrt, nema slika ni muzike, samo mjehurovi, bezlični i nevažni. Na rijeci je drugačije, dno je nevidljivo, mjehuri nisu toliko glasni, mogu ličiti na kišu. To je dobra muzika.
Na prstu imam zvjezdast otisak. Moj mali sin pita šta je to. Kažem mu da je to od kazete. On se smije, ta mu riječ zvuči kao skvo Nosim-Pile-Na-Glavi i pokazuje mi svoj novi izum – brkove na štapiću.
Jelena Кalajdžija
Jelena Кalajdžija (1986.) rođena je u Pakracu, u Zapadnoj Slavoniji. Studirala je srpsku književnost i jezik u Novom Sadu. Dugo se bavila bibliotekarstvom. Sad radi u Narodnoj biblioteci Filip Višnjić u Bijeljini. Iza sebe ima dva dvojezična bibliotečka priručnika.
Оbjavljuje tekstove i prikaze u književnoj periodici (Letopis Matice srpske, Sveske, Detinjstvo i drugi), zbornicima (Leteće violine Milorada Pavića, Čitanje Arkadije Slavice Garonje, Vizije signalizma...), te portalima Novi Polis i Časopis Кult.
Kontakt: jela.knjiga@gmail.com
ažurirano: 28/09/21
