Blagica Đorđievska
Škrip, škrip, škrip. Snijeg pod njegovim nogama stvarao je nekakvu kompoziciju. Jednoličnu, u istom taktu i ritmu, koja je, unatoč tome, sličila glazbi. Čizme su mu upadale u duboki snijeg i ostavljale za njim primjetna udubljenja. Koračao je s naporom, i s naporom izvlačio noge iz snijega, ali melodija nije prestajala plesati oko njega u toj gluhoj noći.
„Eh, da bijaše dobar trenutak, ovo bi bila prelijepa šetnja.“
Snježne pahulje lepršale su i lijepile se o bjelinu koja bijaše posvuda oko njega. Bjelina se sterala do kamo je mogao dosegnuti pogled. Samo su tragovi, što su ostajali u snijegu od njegovih stopala, narušavali bjelinu noći. Koračao je uznemireno se osvrćući za sobom. Bijaše sasvim sâm, umoran, neispavan, gladan, zatrovane duše. Nije bilo nikoga pored njega, ni iza njega, niti ičega drugog pred njim. Barem da je mogao čuti zavijanje vuka, što bi mu u normalno vrijeme sledilo krv u žilama, ali niti vuk u ovoj vučjoj noći nije htio promijeniti ovaj bijeli, zastrašujući scenarij.
Satima ili danima korača po ovom planinskom predjelu. Ostavio je za sobom i planinu što je dijelila Albaniju od ove male zemlje nazvane Makedonija. Tako su ju zvali „oni preko planine“ ili pak „oni preko Drima“. Stiskao je platnenu torbu obješenu o rame, koja mu je padala na kukove, stiskao ju je uz smrznuto tijelo ni sâm ne znajući zašto. Niti ga je grijala, niti je pak u njoj imao nešto vrijedno. Osim slike pokojne majke, što se nekim čudom našla pred njim u ladici ormara kad je bio prisiljen pokupiti u desetak minuta, koje je imao na raspolaganju, najnužnije i krenuti.
Da, krenuti. Tako mu je rekao glas iz telefonske slušalice:
„Uzmi što moraš, novaca koliko imaš, i napusti kuću za desetak minuta. Iza tebe su, brzo!“
Bubnjalo mu je u glavi. Nešto nepoznato prošlo mu je glavom, živcima.
„Kamo da idem, brate?“
„Samo napusti kuću što brže možeš, a poslije razmišljaj. Idi preko donje mahale, prijeđi preko polja, prebaci se preko planine. Drugo ni ja ne znam.“
„Što je s druge strane planine, brate?“
„Makedonija, uđi u Makedoniju u njenom planinskom dijelu. Kako možeš, brate, poslije ju prođi i idi u neku drugu zemlju.“
„Da si mi živ i zdrav, brate, zauvijek ću ti biti zahvalan. Samo znaj da nisam ni za što kriv.“
„To sada nije važno, ne pitaju jesi li kriv, nemaš vremena, požuri!“
„Meni je važno da ti znaš da nisam kriv, ti me spašavaš. Pucali su na mene, pa sam i ja pucao, brate. Možda sam i ubio nekog!“
„Sretno, Ajro, požuri, možda ćemo se nekad sresti pa popiti zajedno ljutu rakiju.“
„Ti mi znaš i ime, a ja tebe ni ne poznajem. Kako ću te prepoznati ako preživim?“
Glas se u telefonskoj slušalici prekinuo. Ajro se uzvrpoljio kao ranjena zvijer. Smotao je novac u mali snop, povezao ga i ubacio u torbu. Kao i kruh koji je kupio jučer, nekoliko jabuka, bocu vode, nekoliko glavica luka. Za drugo i nije imao vremena.
Ne može se za desetak minuta spakirati cijeli život u jednu platnenu torbu.
Prestao je razmišljati kad je ugledao crnu točku u snježnoj bjelini. Krenuo je prema toj točki. Kako joj se približavao, tako se povećavala i dobivala oblik. Kuće! Kuće iz koje se dizao bijeli dim iz dimnjaka. Bez razmišljanja krenuo je prema kući. Nije imao drugog izbora. Pokucat će na vrata, pa otvore li mu, reći će…
Što će reći? Da ga progone još iz Albanije, da ne zna zbog čega ga progone, da nije kriv ni za što, kao što je rekao čovjeku koji ga je uputio na ovaj strašni put? Ili da slaže da se izgubio u planini! Ne, nitko neće povjerovati u takvu priču.
Već je podizao rukom teški željezni zvekir koji je bio zakovan na velika vrata. Pokucao je, u početku oprezno i tiho, zatim malo jače. Uplašio se da će uznemiriti domaćine. Začuli su se koraci, tihi kao u srne. Tiho se, kao što je bila tiha i ta snježna noć, otvoriše vrata. Sa svjetiljkom u ruci i smirenim pogledom stajala je pred njim starica s rupcem čudno podvezanim na glavi.
Promatrali su se nekoliko trenutaka nijemo. Ispitivali se međusobno. Prva je progovorila starica.
„Što te je dovelo ovamo, sinko, u ovo strašno vrijeme-nevrijeme?“
Ajro se skamenio. Nepoznati čovjek kuca na vrata u vučjoj noći, a domaćica mu se obraća sa sinko. Osjetio je kako mu se opuštaju napeti mišići. Čak se malo i osmjehnuo.
„Izdaleka dolazim, majko, izdaleka. Iz Albanije. Bježim, majko, a ne znam od koga i zašto. Samo da se malo odmorim i ugrijem. Brzo ću otići.“
„Neka, sinko, uđi, nisi li mi rekao majko, a majke ne ostavljaju djecu na studeni“, blago se osmjehnula. „Ajde, hladno je, dijete, ulazi.“
Ajro se nije mogao odlučiti hoće li ući. Ne od straha, ne od nepovjerenja. Nešto drugo ga je mučilo.
„Albanac sam, majko, Ajro mi je ime.“
„Neka, sinko, ja sam Makedonka. Sevda mi je ime.“
Uđoše. Zajedno. Bez riječi. Bez sumnje. Bez straha. Vatra u ognjištu sjajila je zlatnožutom bojom. Toplina mu je preplavila cijelo tijelo. Ne samo od vatre. Već i od očiju ove starice koja ga je primila u dom i nazvala ga sinom.
„Ah, da bijaše dobar trenutak i da mogu zagrliti ovu predivnu ženu i zatražiti od nje čaj ili toplu rakiju“, s čežnjom je pomislio Ajro.
Sjeo je na krevet prekriven domaćim ćilimom. Pogledom je obuhvatio sobu. Malu sobu, seosku, urednu i čistu. Pogled mu se zaustavio na Sevdi koja si je tankim prstima podvezivala rubac. Osmijeh je preletio njegovim licem.
„Jako lijepo si svezala rubac, majko. Kod nas ih žene drugačije vežu.“
Sad se i Sevda osmjehnula. „Na dindale, tako se naziva ovaj način vezivanja. Žene ih ovdje tako vezuju, u ovom selu. I meni se sviđa ovako“, govorila je i istodobno nešto pristavljala na peć na drva.
„Da nešto prigrizeš, sinko, a i da popiješ nešto toplo. Poslije ću ti namjestiti da se odmoriš.“
„A, ne, majko, ne! Ja moram krenuti. A ti, jesi li sama?“
„Da, sama sam, domaćin mi je umro prije deset godina, a sinovi otišli s obiteljima. Ali, ja sam ovdje, sinko!“
Stol je bio postavljen. Ajro nije ni opažao što jede. Prstima je čeprkao po tanjuru, ali nije prepoznavao jelo. Bilo je ukusno i toplo, spravljeno od srca jedne osamljene starice. Dušu mu je ispunilo jelo, ova topla soba, ova božanska žena. Nije mu se ustajalo, nije mu se išlo u nepoznato, ali mu je nešto u mozgu šaputalo da mora brže jesti i krenuti. Ne toliko zbog sebe, nego zbog Sevde. I morao je tijekom kretanja zamesti tragove koji su vodili do njene kuće, a snijeg što je gusto padao napravit će svoj dio posla.
„Ah, da bijaše dobar trenutak, opružio bi se na šareni domaći ćilim te zaspao, a majka Sevda bi ga čuvala.“ U tim mislima prekinuo ga je Sevdin glas.
„Sinko, imam i mjesto gdje te mogu sakriti. Ne idi u ovo nevrijeme, pusto je bespuće pred tobom. Upast ćeš u snijeg, u tom bespuću samoće. Ne idi, Ajro.“
„Moram, majko, moram“, izrekao je Ajro ‘ne’ sa zadnjim zalogajem u ustima, o onom što mu je u duši klokotalo kazati ‘da’. Ustao je nabrzinu, pa stavio kruh u torbu koji mu je spremila Sevda. Odjenuo je kaput, zabacio torbu na rame i krenuo prema izlaznim vratima. Nije imao hrabrosti pogledati u Sevdu, bojeći se da će se predomisliti, vratiti se, zagrliti ju i opružiti se na krevetu. Podigao je teški okov i otvorio vrata. S udarom jakog vjetra uletio je roj snježnih nanosa u dnevnu odaju. Kad je zakoračio, Sevda ga je uhvatila za lakat.
„Čekaj, Ajro, čekaj, sine, iziđi kroz mala vrata. Sigurnije je.“
Ajro se okrenuo. U očima su mu se zakrijesile suze. Poput zvijezda, poput snježnih pahulja u zametenoj slici vremena. Krenuo je prema malim vratima. Bez riječi. Odjednom se okrenuo. Snažnim rukama privukao je Sevdu na grudi. Pritiskao ju je kao da se bojao da će ju odnijeti vjetar, da će se otopiti u snijegu.
„Ah, da bijaše dobar trenutak, majko, ja bih sad legao na krevet i odspavao. A ti bi me čuvala. Ah!“
„Pa i bijaše dobar trenutak, Ajro. Ti si me nazvao majkom odmah čim si ušao, a ja tebe sinkom čim sam vidjela tvoje tužne oči. Idi, idi, dijete, neka te čuva Bog, ili vaš Alah, svejedno, sine, samo da okončaš ovu životnu opasnost i vratiš se doma. A navede li te nekada put u ove krajeve, dođi vidjeti majku Sevdu.“
Ajro je bez riječi otvorio mala vrata, i zakoračio u snijeg. Nevrijeme je još jače vladalo ovim dijelom Makedonije, tako da je snijeg zametao tragove Ajrovih stopala čim bi izvukao nogu iz njega.
Sevda je ostala još neko vrijeme na pragu vratašca. Kao da je čuvala stražu od nevidljivog neprijatelja mladiću koji ju je maloprije ugrijao zagrljajem. Snijeg je šibao po njenom licu, a vjetar vijorio rupcem svezanim „na dindale“, koji se toliko svidio Ajru. Okrenula se i ušla. S gorčinom u duši podvezala je rubac.
„Ah, da bijaše dobar trenutak…“
Prevod: Borislav Pavlovski
Blagica Đorđievska
rođena je 14.2.1960. godine u Prilepu, Makedonija. Diplomirana je ekonomistkinja-komercijalistkinja, i radi u knjigovodstvenom birou kao ovlašćena računovotkinja. Supruga i majka. Piše poeziju, prozu i priče. Neke od njenih pesama objavljivane su u lokalnom časopisu „Stremež″ („Težnja“) i u godišnjim izdanjima Poetsko Markukule.
Kontakt: bgjorgievska@yahoo.com
ažurirano: 29/01/20
