Sanja Mihajlović Kostadinovska
Mama mi je rekla da ima velikih i malih riječi. Izgleda da učitelj Aralampije zna samo male jer je cijelo vrijeme vikao da, ne i šuti. Ali, ja sam ipak mislio da je učitelj Aralampije veliki čovjek, jer je imao veliko ime. Pomislio bi da će te progutati imenom. Ham. I očima. Velikim poput tanjura. U školi su me svi zvali skraćeno Ice. A ja sam jako mrzio to malo ime. Ice, sjedi. Ice, dodaj. Ice, idi po cigarete. Ive ovo. Ice ono. Kad je počeo rat, pitao sam mamu: „Mama, je li rat velika ili mala riječ?“ Mama me je samo pomilovala po glavi i rekla: „To je strašna riječ, sine.“ Ali mi nije rekla je li to velika ili mala riječ. Čim svi govore o njoj, mora da je velika. Ali meni se činila nekako mala: rat. Kao igra. Zato smo je se mi djeca igrali. Ili kao zmaj. Sada više nemam zmaja jer mi se zakačio za drvo, a braco se nije htio popeti da ga skine, zbog čega sam plakao tri dana. Ili kao cokla. Zato što je otac jednoga dana cijelo vrijeme urlao gdje mu je cokla, gdje mu je cokla, i kad je mama donijela jednu daščicu, nisam se mogao načuditi kako može čovjek urlati toliko mnogo zbog jedne tako male stvari. Rekao sam to svojoj mami, a ona se osmjehnula i rekla mi da male riječi nisu male zato što su kratke. I rekla mi je da pomislim, na primjer, na mama, voda, kruh, koje su, iako male, ipak veoma važne. Mislim da sam joj povjerovao, ali sam jedne večeri prije spavanja pomislio nije li mama pomiješala stvari jer je sladoled i duga i velika riječ. Ili bicikl. Ili Đevđelija. No, zatim sam razmišljao o vlaku kojim smo putovali djedu u Đevđeliju, a vlak je jako mala riječ, možda i najmanja, ali da nije bilo vlaka mi ne bismo mogli doputovati djedu. Ne bismo susreli ni konduktera koji mi je uvijek namigivao i puštao me bez karte. A evo, kondukter je duga i velika riječ. I teška. I strašna. Možda strašnija od rata, iako se nitko ne boji konduktera, a svi se boje rata. Mislim da rat nije mala riječ jer kad je doista počeo, učitelj Aralampije rekao nam je da će trajati dugo i da možda nećemo završiti razred. A ja sam znao da mnoge riječi koje su velike traju dugo. Kao na primjer, ribolov, pripovijetka, ljetovanje. Mislim da je velika i zato što mi je mama jednom rekla da ne govorim o ratu, jer je to bila stvar velikih. Ali ja i ne želim govoriti, ja samo želim da mi kažu je li velika ili mala. A oni mi uporno govore, mali si, ne moraš znati. Doista ne znam na koji način im reći kako znam da sam mali, ali da ću jednog dana biti veliki. I što ću tada napraviti? Tko će mi tada reći, ne kažu li mi sada? Kao što mi cijelo vrijeme ponavljaju da moram naučiti prati zube, vezivati vezice, jesti desnom rukom, ne govoriti punim ustima, otresti si pimpek poslije pišanja. Naučili su me sve te stvari, a ne žele mi ništa reći o ratu. Mislim da ću pričekati da završi taj njihov rat nakon kojega ću im lijepo skresati. Da je rat mala riječ jer kad ću ga napisati u bilježnicu neće stići ni do pola retka.
Prevod: Borislav Pavlovski
Sanja Mihajlović Kostadinovska
docentkinja je španske književnosti na Katedri za romanistiku i književnost pri Filološkom fakultetu „Blaže Koneski“. Doktorirala je na Univerzitetu Komlutense u Madridu. Aktivno se bavi prevodima i pisanjem proznih dela. Dobitnica je više nagrada za kratke priče, kao i nagrade za najbolji debitantski roman za 2015. godinu, koju dodeljuje izdavačka kuća „Templum.“
Kontakt: sanja.flf@gmail.com
ažurirano: 31/01/20
