Gabrijel Delić
„Pa tu je bila.“
„Je, točno tu.“
„Tu… tu je bila.“ Gledao je Josip Rupčić na povrtnjak gdje je nekada stajala njegova rodna kuća. „Šta je bilo?“
„A šta će bit. Pala granata i gotovo,“ objasni Milan Radovčić. „Nije prošla ni godina dana kako ste otišli. Granatirali Osijek i neko valjda krivo pročitao koordinate i jebiga. Jedna jedina je pala taj mjesec. I jebiga.“
„Di baš na moju? C-c-c,“ zacokće Josip Rupčić jezikom. „A šta ću sada?“
„A ništa, dragi, bit ćeš kod mene dok se ne snađeš. Nije ugodna situacija.“
„Nije. Nije nimalo.“ Pogleda Josip još jednom na rajčice, krastavce i tikve koje su rasle na mjestu gdje je nekada živio. „Ma ne mogu kod vas. Smetat ću vam. Petero vas je, gužva je to.“
„Šestero. Dobio sam sina, ima pet godina,“ pohvali se Milan.
„E svaka čast!“ stisne Josip ruku svome susjedu.
„Nemoj gluposti pričat. Bit ćeš kod nas dok ne staneš na noge.“ Milan se toplo nasmiješi svome susjedu.
„Hvala ti, prijatelju. Nego, kakvi su ti paradajzi?“
„Uh, da ti ne pričam. Probat ćeš. Ivanka radi večeru. Ima i krastavaca, znaš kakvi, vaki,“ odmjeri Milan rukom.
„Kakve su ti tikve?“
„Nisu to tikve.“
„Nego šta su?“
„Patlidžani.“
„Patlidžani?“
„Patlidžani.“
„Bogami, ista tikva.“
„Ma ajde, pusti to. Idemo do Zvijezde, popit ćemo rakiju.“
„Di je to?“
„Ma to ti je Petokraka, samo nije zgodno da se više tako zove. Preimenovao je nju Rajko još ‘91., čim se zapucalo.“
„Da, nije zgodno.“ Sjeli su u Milanov golf 3. Motor je zaklapao i polako su krenuli izbjegavajući rupe u asfaltu. Milan ubaci kazetu narodne muzike. „Šemsa Suljaković i Južni vetar,“ primijeti Josip. Obišli su zaprežna kola koja su se vukla uz rub ceste.
„Još se uvijek ovo sluša?“ upita Josip.
„Ovo će se, prijatelju, na Marsu slušat. Da vidiš šta rade u Zvijezdi kad krene Javi se, oteraj tugu. Lete čaše, pepeljare, boce. To se dere, to plače, kaos bude.“
„I ne smeta im takva muzika?“
„Ma šta bi im smetalo.“
„Pitam zato što je bio jedan gore sa mnom u Njemačkoj, Stipe iz Imotskog, bio je, znaš, pravi Hrvat. Pratio je vijesti iz rata i to sve. On nije nikome dao da srpske pjesme pušta. Pa sam mislio…“
„Takvi su ti i ovi. Veliki su to Hrvati, al’ kad popiju zna se šta se sluša.“ Ostatak su puta prešutili. Milan je ostario, primijetio je Josip. Kosa mu se prorijedila, lice se osušilo, čelo se izbrazdalo, a brada koja nekad bijaše crna sada je bila boje soli i papra. I njega je Njemačka promijenila. Deset godina je prošlo. Te godine nije proveo u šetnjama i izležavanju. Ostavio je kičmu na Švabinom gradilištu. Ujutro je teško ustajao iz kreveta, ruke mu otvrdnuše, vid mu se pogoršao. Prolazili su kraj kuća ukrašenih rupama od metka, kraj crkvenog tornja okićenog skelama i narančastom mrežom. Prošli su kraj kuće babe Stane i njene snahe koje su sjedeći na terasi trijebile grašak, glava ogrnutih u crne marame. Ispred dućana u selu neki su, Josipu nepoznati muškarci, sjedeći na gajbama, natezali flaše pive. Ispred zgrade općine sada se ponosno vijorio hrvatski barjak.
Parkirali su ispred Zvijezde. Gostionica se nije promijenila u ovih deset godina. Jedino je nov bio znak s nazivom. Stoput lakirani drveni prozori još su bili tamo, kao i vrata izblijeđena udarcima tisuća kiša. Zelena je tenda još uvijek stajala, ali je sada bila pokrpana ljepljivom trakom. Josip i Milan uđu unutra i s vrata ih zapuhne miris dima i prošlih vremena. Gosti su okrenuli glavu u smjeru pridošlica i malčice nevoljko ustali i stisnuli Josipovu ruku. Promrmljaše riječi dobrodošlice, kao i riječi sućuti.
„Dobrodošao nazad!“
„Joj, Jopa, nisi se dana postario.“
„Nije Njemačka ko šta pričaju, a?“
„Žao mi je, jebiga, bila je ona dobra žena.“
„Rajko, daj Josipu šta pije.“
Milan i Josip sjednu za stol, podalje od starih prijatelja. Milan zapali cigaretu i ponudi jednu Josipu koji odbije. Rajko im donese po rakiju.
„Lijepo te vidjeti, Jozo. Žao mi je zbog Marije. Šteta. Mlada je bila.“
„ Hvala, Rajko.“ Josip kiselo primi saučešće po tko zna koji put.
„Čujem, firma propala. Pa kako u Njemačkoj da firma propadne?“
„A eto,“ objasni Josip.
„Svašta,“ reče Rajko.
„Rajko, daj nam dvije pive,“ zovne netko od gostiju. I Rajko ode.
„Šta je sa Perom?“ upita Josip.
„Nisi čuo?“
„Nisam. Šta je bilo?“
„Pa gospodin Pero se fino opario za vrijeme rata.“
„Pero? Daj, nemoj me zajebavat.“
„Ozbiljno.“
„A kako, majke ti?“
„Slušaj ovo. Gospodin se jedan dan odlučio prošetati, onako bezveze, bio lijep dan, i šeta on tako i naleti na napuštenu bitnicu.“
„Šta je topove prodao?“
„Ma kakvi. Čahure.“
„Čuj to.“
„Da. Nije se zemlja vidjela od njih. A svaka po petnaest kila mesinga pa ti računaj. I proda on te čahure i budaletina kupi neku livadu bogu iza leđa. Kaže, svidjela mu se. Uzme ju za malo para, rat je bio. Riješi on papire nekako i kupi on zemlju i pazi sretnog đubreta; kad je rat završio pronašli naftu na toj njegovoj zemlji. I šta će sad? Pričalo se to po selu pa su neki Amerikanci čuli za Peru i za naftu. Došli oni, dobar dan, dobar dan, mi bi kupili zemlju, kolko para tražite? I razmišlja Pero sada šta će reć. Ne smije reć malu cijenu da se ne zajebe. Kaže on, sad ću bubnut neku cifru pa ćemo se cjenkat. I bubne Pero pet milijuna. Amerikanci se pogledaju i ni pet ni šest, može. I slušaj sad ovo. Napisali Amerikanci ugovor, donijeli Peri da potpiše, Pero kao nešto čita tamo, i slušaj sad ovo, čita pero cifru. Pet milijuna brojkom, USD. Reko, kad ga tad nije presjeklo neće nikad. On mislio pet milijuna kuna, a oni mu dolare dali. Kad je dobio pare to se tri dana feštalo. Onda je malo otišao putovat, upoznao neku Šveđanku, dobra je, poslo nam je slike, oženio je i sad se zajebava. Sad je na Tajlandu, stigla nam je razglednica nema dva tjedna.“
„Čuj to. Šveđanku,“ reče Josip dok su natezali rakijice. Pogledao je malo ljude koji su sjedili u gostionici, svi redom njegovi stari poznanici. I oni su se promijenili. Pogledi su im postali tupi, lica bezizražajna, riječi gorke. Nisu se smijali, samo su nešto bljutavo razgovarali, tek toliko da ne trunu u tišini. Postali bi sretni tek kad bi popili desetak pivi i par rakija i kada bi se muzika pojačala. Je li to bilo zbog rata, neimaštine, učmalosti ili nekog četvrtog čimbenika, Josip nije znao reći.
„Zašto tako sjede?“ reče Josip. Milan se okrene i zbunjeno pogleda.
„Kako?“
„Pa eno, Mile i stari Đorđević vamo, Ante, Marko i Stjepan tamo, a Ibro za šankom. Prije je to bila klapa, zajedno se pilo, zajedno se jelo. Nije valjda da je do toga došlo?“
„A jebiga, Jozo, šta ćeš? Nije jednostavno sve to samo zaboraviti i gotovo. Nije lako preći preko toga svega. Evo, Mile je ubio Antinog malog, a Stjepan starog Đorđevića brata. Dobro je da mogu sjediti u istoj gostioni bez da se poubijaju. Da ima još koja gostiona tu blizu, ne bi oni ni ušli ovdje kad bi vidjeli da je ovaj drugi tu.“
„E moj Milane…“ zatrese Josip glavom. Popili su još pokoju rakiju, a zavađeni momci još i više. Smračilo se i kiša je počela padati. Tutnjala je po limenom krovu gostione. Ton glazbe se pojačavao svakim popijenim pivom i ispijenom rakijom. Ubrzo su momci bili dobrano pijani i Josip je pomislio kako bi se mogli i potući. Ali kada je krenula Ovo je priča o nama Angela Dimova, Ibro zatuli i zagrli uplakanog Antu. Pridružio im se i Mile koji je nadlanicom brisao suze s obraza. Pivo je nastavilo teći, rakije su se ispijale, a Josip i Milan su sjedili za istim stolom i promatrali razvoj situacije. Uslijedili su hitovi Mitra Mirića, Hanke Paldum, Nade Obrić, Halida Muslimovića i Halida Bešlića. Razdragani, trenutačno, nezavađeni momci, grlili su jedan drugog, ljubili se u obraze, govorili: „Brate, ko nas zavadi?“ i slično. Čaše su se razbijale, padalo se na pod uz provale smijeha, Rajko je poglašavao muziku i u svoju teku zapisivao dugovanja pojedinih gostiju. Uz silne narudžbe nije bilo lako, ali se Rajko trudio da zapiše i zadnju rakijicu. Ibro i Mile su dovoljno popili i zaspali jedan drugom u zagrljaju. Još su uvijek stiskali flaše pive u ruci.
„I tako ti oni, moj Jozo, skoro svaku večer. Ne pozdravljaju se na cesti, onda sjednu u gostionu, dobro se naloču pa zajedno pjevaju i slave tko zna što. Sutra ujutro, opet ista priča, neće da se pozdrave na ulici. Tu ne znaš, prijatelju, ko pije, a ko plaća. Neće se to još promijenit oho-ho. Znaš kakvi su kod nas ljudi. Ništa se tu, prijatelju, nije promijenilo otkad si ti otišao, osim onog barjaka ispred općine.“
Gabrijel Delić
Gabrijel Delić rođen je 14. svibnja 1998. godine u Zagrebu. Priča objavljena u ovoj zbirci ujedno je i prva njegova priča objavljena uopće, ali zasigurno ne i posljednja. Vjeruje da će se Biber i on susresti i 2021. godine kada natječaj ponovno bude aktivan.
ažurirano: 04/02/20
